27. 12. 2012.

Jovica Stojanović i njegov strah od feministkinja

U periodu od 17 do 22 decembra Večernje novosti su objavljivale feljton pod nazivom Žene preke naravi. Feljton u stvari predstavlja prikaz knjige "Strah od žena" izvesnog Jovice Stojanovića, seksologa i antropologa. Budući da feljton ne nudi nikakve razumne (ili pak nerazumne) argumente, već predstavlja skup mitova, legendi, bajki i neverovatnih priča "iz svakodnevnog života" smatram da jedino zaslužuje e-novinski tretman. Kako feljton ima 6 nastavaka, odlučila sam da izvučem samo (meni) najzanimljivije highlight-ove. Ukoliko vas interesuje ostatak tekstova, pratite link u prvoj rečenici. Do tada, uživajte u ozabavljenim odlomcima. Kao i uvek, boldirani tekst je moj, sve ostalo, direktno iz pera autora (nepoznato je da li je i tekstove u Večernjim novostima pisao Jovica Stojanović, on je jedini potpisan kao autor, međutim u tekstovima se o Jovici Stojanoviću piše u trećem licu).

Deo I Suze odbrane i napada

Seksualne fantazije Jovice Stojanovića o razdevičavanju srpske i svetske naučne zajednice: Antropolog i seksolog Jovica Stojanović, prvi se kod nas i u svetu odvažio da progovori o ženskoj agresivnosti i da sruši sliku o moći muškaraca.

Prokletstvo modernosti - "ženama treba više privilegija, a ne prava": „U modernom dobu žene su postale znatno agresivnije, ali, nažalost, i manje ženstvene. Time što su dobile neka prava dobile su još više obaveza i opterećenja, koja ih frustriraju, a u osnovi svake agresije je frustracija. Žene danas usvajaju čak muške vidove agresije, a stečena prava su razumele i kao pravo da što više frustriraju muškarce.“

Ekskluzivno! Anđeo ujeo čoveka! Ne zna se gde je pas bio u to vreme: Što se muškarac ponaša manje zaštitnički to je žena agresivnija, jer se pored njega ne oseća sigurnom - smatra autor. - Agresija je njen protestni čin što je na neki način zapostavljena. Žene su, međutim, u agresivnom postupanju mnogo opasnije i perfidnije nego što to većina muškaraca može i da sanja. Uostalom, i ujed anđela je ujed!

Čovek je čoveku – vuk, žena je muškarcu - Meril Strip: - Većina ženskih jecaja i suza je vešto odglumljena - naglašava autor knjige „Strah od žena“. - Čak je i biohemijski sastav suza različit, već prema razlozima za plač. Dokazala su to i endokrinološka istraživanja - slabiju slanost imaju agresivne suze, smišljene da prinude i izmame nešto ili povrede nekog.

Bonus: seksualne fantazije antropologa i seksologa Jovice Stojanovića - edicija - lezbejke: NEŽNO MUČENJE LEZBIJSKI konflikti mogu da budu neverovatno žestoki, sa svim vidovima agresije koja se sreće i u heteroseksualnim vezama i sukobima. Tu je zastupljena i fizička i verbalna agresija, uz bogat dodatak „suptilno profilisanog kinjenja i mučenja“. Neretko, napuštena partnerka završava kod psihijatra.
Njihovom sadizmu pozavideo bi i Markiz de Sad, tvrdi Jovica Stojanović.


23. 12. 2012.

Članska karta

Sredinom decembra meseca, Adam Lanza je upao u osnovnu školu u Konektikatu, SAD i ubio 26 osoba, od toga dvadesetoro dece uzrasta od 5 do 10 godina, pre nego što je ubio sebe. Među reakcijama na ovaj zločin našao se određeni broj ljudi koji su odlučili da je vreme da se postavi sledeće pitanje: zašto u SADu masovna ubistva spadaju u zločine koje skoro isključivo vrše mladi beli muškarci iz srednje ili više srednje klase. Džejms Livingston navodi:
II
[...] Postavimo očigledno pitanje. Zašto ovi mladi, beli muškarci koje rutinski opisujemo kao lude - izuzetke od pravila civilizovanog ponašanja i moralnog izbora - uvek prate isti scenario? Ako je svaki ubica toliko devijantan, toliko neobjašnjiv, toliko izuzetan, zašto se apokaliptični završetak nikad ne menja?
Odgovor je prilično očigledan. Zato što američka kultura čini ovaj scenario - protiv samoubistva, izgnanstva, zatvora ili zaborava - ne samo spremnim već i mogućim, ostvarivim, i zadovoljavajućim. Polu-automatskim može da se kaže.
A to je najjasnije belim mladićima koji žele da ubijaju druge bele ljudi koristeći napredna oružja. Njihovi apokaliptični završeci čine njihova duboko privatna stanja agonije i mentalne bolesti izuzetno javnim. Ovi revolveraši ne razumeju svoju misiju na taj način, ali nam ipak govore da, kada pored sopstvenog života uzimaju i živote nevinih žrtvi - kada se ponašaju kao teroristi bez političkog cilja, predstavljaju nešto izvan sopstvenih života i porodica. Oni su nemi simptomi u potrazi za društvenim oboljenjem, kulturnom dijagnozom i političkim lekom. 
Adam Lanza se za svoj prvi revolveraški obračun obukao za ulogu čoveka bez poziva: sve crno, sve vojnički. Nosio je Kevlar prsluk, zalepio je dodatne šaržere za svoje oružje, kretao se i ubijao sistematski; u svom pozorištu rata, u osnovnoj školi, bio je spreman za sve. Znao je kako će umreti tog dana - znao je da će specijalne jedinice stići uskoro nakon što počne da puca - ali nije znao tačno kada. Bio je naoružan protiv svog straha, i bio je očajan da se to zna.  
III
Vilijem Džejms je predvideo njegov dolazak još 1910. U protestantskoj kulturi koja je definisala muškost i karakter kao rezultat pravog rada - poziv - šta će se destiti, pitao se on, kada takav rad postane nedostižan, ako ne i apsolutno nedostupan? Da li bi muškost preživela? Ili bi u tom slučaju rat postao glavno sredstvo rehabilitacije "muških vrednosti"? 
[...]
[...] Od najranijeg doba, dečaci uče da nasilje ne samo da je prihvatljiv oblik razrešenja konflikata, već da je to oblik razrešenja konflikata kome se ljudi dive. Međutim uverenje da je nasilje inherentno muška karakteristika nije tačno. Mnogi dečaci ne nose oružje, i najveći broj ne ubija: zar oni nisu dečaci? Dečaci to uče.
To uče od svojih očeva, to uče iz medija koji glorifikuju nasilje, od sportskih junaka koji čine krivična dela i potpisuju unosne ugovore, iz kulture koja je zasićena slikama herojskog i iskupljujućeg nasilja. To uče jedni od drugih. 
[...]
A gde se može naći ta poruka o nasilju koje je nužno sastavni deo muškosti? Na primer, može se naći u reklami za oružje koje je Adam Lanza koristio:


Poruka da je muškost usko vezana i zavisna od nasilja dominira ovim društvom. Ta poruka ostavlja dečake i mladiće nesigurnim, uplašenim, večito željnim da se dokažu - a ako je upotreba oružja način na koji se zarađuje karta muškosti, kako ova reklama nagoveštava, onda to postaje širi društveni problem. Nesigurnost, uplašenost i želja za dokazivanjem moraju da naiđu na razumevanje, na podršku, na pružanje više mogućnosti, a ne na ponižavanje, osudu i vraćanje na modele muškosti koji već više od sto godina ne odgovaraju ljudima kojima se nameću. 

17. 12. 2012.

Šanse za silovanje su 43%


Još jedan dan još jedan članak u rubrici B92 ŽIVOT koji se bavi seksualnim životima svojih čitateljki i čitatelja. Ovoga puta, žele da nam skrenu pažnju kako profesija supruga utiče na seksualni život bračnih partnera. Prateći tradiciju "životnih odeljaka" u novinama, B92 jedino kaže da je u pitanju rezultat istraživanja koje je "sprovedeno na 400 udatih žena", međutim nigde nam ne kaže ko je sproveo istraživanje, kako je sprovedeno istraživanje, kao ni gde je sprovedeno, da li Zimbabveu ili u Kanadi, možda na Kipru ili u Kini, mada ni Čile ne treba izbaciti iz igre. Dakle, jedino što znamo je da je 400 udatih žena dalo neke informacije i sada nama B92 ŽIVOT prezentuje neke procente.

Posebno upadaju u oči rezultati za učitelje i državne službenike:
Najčešće od svih profesija ne prihvataju ne kao odgovor ukoliko žena nije raspoložena (43 odsto) 
Što objašnjava zašto su drugi na listi profesija koje imaju seks skoro svaki dan (13 odsto)

100 odsto su spremni za predigru

Međutim, žene uglavnom misle da se seks završi previše brzo (30 odsto)

Najčešće žele da se maze posle seksa (61 odsto)
Da li je to nama B92 upravo napisao da je u tom istraživanju 43% žena učitelja i državnih službenika izjavilo da trpi silovanje u braku? Jeste, jer kada je u pitanju seksualna aktivnost i kada jedna osoba kaže ne, i to se ne prihvati kao odgovor i do seksa ipak dođe - to je silovanje. Ali B92 to prenosi nonšalantno, bez ikakvih problema, u istom dahu kao i sve druge rezultate.

Međutim, to nije najgore. Najgore se dobije kada se prva dva rezultata povežu - te tako imamo prvi rezultat koji kaže da 43% žena prijavljuje da trpe silovanje u braku (oni to ne formulišu tako naravno), i zatim nam onako uz gurkanje i namigivanje nalik onome iz skeča Monti Pajtona B92 saopštava da su upravo zato ti muškarci "drugi na listi profesija koje imaju seks skoro svaki dan". Hoćete seks svaki dan? Morate da ga uzmete - don't take no for an answer - saopštava B92 ŽIVOT.

I tu ponovo susrećemo kulturu silovanja, gde se silovanje tretira kao nešto što nije strašno, što se samo koristi kao sredstvo da bi muškarci imali seks svaki dan (a po uvreženom stereotipu to je jedino što oni žele), a ovde je to naročito izraženo jer su u pitanju bračni partneri. Silovanje u braku u mnogim državama postaje krivično delo tek 80tih ili 90tih godina; u Srbiji je silovanje u braku kriminalizovano kada i nasilje u porodici - 2005te godine. Još uvek veliki broj ljudi smatra da žena mužu duguje seks te da stoga i nema prava da kaže ne. Ovakvi tekstovi, upravo zato što ih retko ko uzima za ozbiljno, utoliko više doprinose održavanju štetnih stereotipa. Odbacuju se kao neozbiljni, nalazi koje navode se ponavljaju kao šale sve do onog trenutka dok ne počnu da se ponavljaju kao ozbiljni nalazi koje je prijatelj prijatelja negde čitao.

Na ovaj tekst mi je pažnju skrenula @DevojkaIzObraza. Hvala.

13. 12. 2012.

Realno


Leta ove godine američki komičar Danijel Toš izazvao je popriličnu buru u javnosti, buru koja se ne stišava i dan danas. Naime, tokom jednog nastupa, kako i obično biva, Toš je pravio šale na račun silovanja. Nezadovoljna članica publike je ustala i počela da mu se suprotstavlja, tvdeći da šale na račun silovanja nisu smešne. Kao odgovor na to, Toš je izjavio kako šale na račun silovanja jesu smešne, i kako bi bilo užasno smešno kada bi grupa momaka eto tu, na bini, silovala upravo nju.

Nakon toga su se javljali komičari i komičarke, dajući svoj sud o smešnosti šala na račun silovanja; javili su se i razni autori koji se na ovaj ili onaj način oglašavaju u medijima; internet je bio prepun mišljenja. Neki bi tvrdili da šale na račun silovanja nikada nisu smešne, neki da mogu biti, ali da šala mora biti na račin silovatelja/društva koje podržava kulturu silovanja. Neki bi tvrdili da je sama pomisao da nešto ne sme biti predmet šala uvod u cenzuru. Neki bi tvrdili da ako silovanje ne sme biti predmet šale, da onda mrtve bebe definitivno ne treba da budu predmet šale. Sve u svemu bilo je mnoštvo mišljenja.

10. 12. 2012.

Ko ih zove, ko ih zove...

Pre nedelju dana Dejan Cvetić je svoju suprugu Natašu izbacio kroz prozor, zatim je sišao u dvorište i usmrtio je ubodima nožem u vrat. Nataša Cvetić je imala 32 godine. Još jedan slučaj nasilja u porodici koji se završio kao ubistvo. Još jedan slučaj gde je ubica od ranije poznat policiji, između ostalog i po prijavama za nasilje u porodici. Još jedan slučaj gde je žena nastradala u trenutku kada je bila u procesu napuštanja nasilnika koji ju je godinama maltretirao.

Ali ja bih se sada osvrnula na jedan drugi aspekat ovog slučaja. Naime, Dejan Cvetić je bio dobrovoljac u ratovima devedesetih.



03. 12. 2012.

Ratna zona


Svako malo pa se pojavi članak koji objavljuje da se vodi rat protiv muškaraca ili dečaka i najčešće se kao najveći neprijatelji (neprijateljice) muškaraca i dečaka navode žene. I zaista, u tim člancima je sve prikazano kao rat - neko mora da pobedi, a neko da izgubi. Te tako, proklamuje se da kako žene osvajaju određene oblasti, tako ih muškarci gube - bilo to tržište rada ili obrazovanje. U Srbiji je još 2007. godine Jovana Papan objavila da se vodi rat protiv muškaraca, mada mora se priznati da je izabrala čudnu početnu ilustraciju problema. Na početku teksta Papan opisuje sada već čuvenu epizodu rijalitija 48h svadba u kojoj mladoženja priznaje da povremeno udaro po neki šamar svojoj budućoj supruzi. A kao dokaz da se vodi rat protiv muškaraca Papan koristi činjenicu da su se mnogi nakon prikazivanja epizode pobunili, i da je otpočela javna debata o nasilju u porodici.

Krajem novembra ove godine pojavio se tekst izvesne Suzan Venker, (originalno) naslovljen Rat protiv muškaraca. Letimičnim pogledom na tekst uspela sam da primetim da je prilično uvredljiv - za žene i za muškarce. Na svu sreću, našao se neko ko je bio spreman da tekst pročita i iskritikuje - naš stari znanac Majkl Kimel.


29. 11. 2012.

The more you know


Pokret za muška prava - u originalu Men's Rights Movement (MRM), pokret je koji se bavi pitanjima diskriminacije muškaraca. MRM je nastao 70tih godina odbacivanjem feminističkih principa. Naime, u drugom talasu feminizma, razvojem pokreta i teorije, došlo se do zaključka da patrijarhalni pokret nanosi štetu i muškarcima. Kako se šteta koju od patrijarhata trpe muškarci i žene razlikuje, bilo je sasvim logično da se u okviru feminističkog pokreta deo ljudi bavi isključivo tim pitanjima, koristeći iste teorijske i aktivističke alate. Onaj deo koji je odbacio feminističke principe i oformio MRM počeo je za sva zla koja muškarci trpe da okrivljuje žene, a pre svega feministkinje. U okviru feminizma se naravno nastavlja sa bavljenjem temama koje se tiču muškaraca.  

Kod nas još uvek nema pokreta za muška prava, ali su narativi kojima se MRA služe već uveliko prisutini; to su poznati narativi, duboko ukorenjeni u mizoginiji. Tekst koji prenosim pokazuje da mogu da budu izuzetno opasni.

Kada MRM narativi ubijaju

Takozvani „pokret za muška prava“ jako je uporan u nameri da ubedi javnost kako je problem nasilja u porodici prenaglašen od strane feministkinja, i da mnoge, čak i većina žrtava lažu policiju i sudove, koji im veruju na reč jer je pravosuđe u kandžama svemoćnog feminističkog režima. Ovaj narativ ima velku moć jer se naslanja na duboko ukorenjene stereotipe o ženama kao lažljivim, manipulativnim sponozorušama. Na žalost, rasprostranjena spremnost da se poveruje u sva anti-feministička trabunjanja o lažljivim ženama u ortaštvu sa policijom, može dovesti i do tragedije, kako pokazuje ovonedeljna Draga Saveta:


27. 11. 2012.

Nevidljiva žena: Hajnalka Buš

Svaki komentar bi bio suvišan. Pustimo ženu da ispriča svoju priču.


Hvala @cyberwanderlust.

Feministkinje od slame

"Straw man" argument predstavlja grešku gde osoba pogrešno predstavi argumente suprotne strane, a zatim nastupa protiv pogrešno predstavljenih argumenata. Feminizam kao pokret, feministički argumenti i feministkinje su najčešće u javnosti predstavljene izuzetno stereotipno i pogrešno. Većina tekstova/osoba koji pokušavaju da debatuju sa feminizmom/feministkinjama u stvari se obraćaju nepostojećim, karikiranim argumentima. Da ne bih nabrajala sve što se feminizmu i feministkinjama pripisuje, prenosim ovaj internet stripčić (nije baš stripčić, malo je duži, ali vredi; takođe, na engleskom je, ali mi se čini da je razumljivo i bez znanja jezika).

15. 11. 2012.

Nevinost bez zaštite

Povodom brutalnog ubistva mlade žene iz Novog Sada napisano je dosta članaka. Međutim, i ovime ću po drugi put u nedelju dana pohvaliti Blic ženu, ovo je po svim merilima najbolji osvrt na taj događaj. Gordana Golubović članak naslovljava pitanjem Tukao je sedam godina, a ona je ostala s njim. Zašto? i u potrazi za odgovorom uspeva da se, uz dužno poštovanje, osvrne na taj slučaj, ali i da ukaže na širi društveni problem. Pored kratkog citata (koji je u službi teksta) prijatelja i poznanika žrtve koji svedoče o nasilju koje je ona trpela, sagovornice novinarke su i Vesna Stanojević iz "Sigurne kuće" i Sanja Perković iz Psihološkog centra "Strenum". Izborom sagovornica ovaj tekst se izdvaja iz mora senzacionalističkih opisa mučenja koje je mlada žena trpela tokom sedam godina.

Dve stručnjakinje nude objašnjenje, ne zašto je ova konkretna žena ostajala u nasilnoj vezi toliko dugo, već zašto žrtve dugi niz godina ostaju u nasilnim vezama. Niko ne može konkretno da tvrdi šta je bilo presudno u ovom slučaju, međutim, neke stvari su zajedničke velikom broju slučajeva. Stručnjakinje navode strah i gubitak samopouzdanja kod žrtve:
Po pravilu uvek na početku jedne takve patološke veze, muškarac svoju ljubomoru hrani time što proverava ženu, kritikuje je i izvlači i njenog okruženja, porodice i prijatelja. U takvim uslovima kada žena izgubi samopozdanje i samopoštovanje, a više nema mrežu podrške sa strane, počinje i fizičko zlostavljanje- objašnjava Sanja Perković.
Ipak, čitalaštvo koje je jednom naučeno da instinktivno reaguje na određene ključne reči ili fotografije, nastavlja tako da reaguje i kada naiđe na tekst koji se trudi da razjasni (a ne senzacionalizuje). Neki od odabranih komentara na ovaj tekst:

14. 11. 2012.

Ako je žena ubijena, a nema nikog da potvrdi njenu čednost, da li je ona zaista žrtva?

U Novom Sadu devojka je prebijena na smrt. Po svemu sudeći (uključujući i priznanje na fejsbuku) ubio ju je njen momak, "od ranije poznat policiji". Po svemu sudeći, policiji je bio poznat i po nasilju nad svojom devojkom. Da li je za to krivo društvo odnosno komšije koji nisu prijavili/prijavljivali nasilje kada ga primete? Da li je krivo šire društvo koje na nasilje nad ženama okreće glavu? Da li su krive institutcije koje se nasiljem nad ženama ne bave sve dok ne dođe do smrtnog slučaja? Da li je kriv samo i isključivo nasilnik koji je prebio devojku na smrt? Ne. Kriva je ona.

Bar tu poruku šalju komentatori i komentatorke onlajn izdanja dnevnih novina, kao i moderacija koja je odlučila da te komentatore objavi. Evo nekoliko 'odabranih':


12. 11. 2012.

Jedna je majka


Ništa lepše od iznenađenja. Tako me je danas Blic žena iznenadila prevodom (opet samo dela, opet bez navođenja izvora... ali ja sam ipak našla original) teksta o ocu koji se aktivno uključio u hranjenje svog deteta. Ono što nije bilo iznenađujuće je komentar na ovaj tekst:
Dojenje je najbolje jer da nije tako prirodan bi bio neki drugi način ishrane. Svi koji ne mogu da istrpe malo nespavanja,neizlaženja itd. su sebični i ne misle o tome šta je najbolje za njihovo dijete ,nego sve u životu podređuju sebi i svojim hirovima.
Iako se i u ovoj skraćenoj verziji teksta sasvim jasno vidi da odluka ovog para nije doneta zbog hira 
Betsi je zaista želela da doji našu bebu, trudila se, ali nije bilo lako. Nastao je problem sa mlekom i Tomas nije mogao da se nahrani.
autorka komentara nalazi za shodno da tu odluku ipak proglasi "pogrešnom", jer samo je jedan "prirodan" (a stoga valjda i "tačan") način.

Jako je interesantno da se komentatorka nije osvrnula na činjenicu da je hranjenje formulom omogućilo ocu da se zbliži sa svojim sinom u ranim mesecima (što je obično 'privilegija' majke), a samim time omogućilo tom dečaku da raste u svetu u kome se briga o drugima i nežnost ne smatraju isključivo odgovornošću žena. Međutim, komentatorka očigledno ne živi u takvom svetu, i njena optužba za sebičnost, hirovitost i neprirodnost je sasvim očigledno upućena majci bebe; reč prirodno jasno upućuje na to. U tekstu vidi da su se oba roditelja podjednako starala o detetu i da dete nije 'patilo' zbog načina hranjenja. Naprotiv. Brak roditelja se poboljšao, a samim time i život deteta. Ali to nije dovoljno komentatorki Blic žene. Jer, jedna je majka... Šta god to značilo.

30. 10. 2012.

Kako žrtvu silovanja podvrgnuti medijskom zlostavljanju, lekcije iz redakcije Alo!-a

Prvo: obavezno krenite od toga da je u nekom trenutku žrtva želela seksualni odnos sa napadačem (napadačima).

Drugo: kada ste to utvrdili, insistirajte na tome da je žrtva bila emotivno rastrojena (nije baš znala šta radi).


Treće: objavite što više ličnih podataka, kako bi meštani malog mesta iz koga je žrtva znali o kome se tačno radi, i koga da gledaju čudno sutra.

[Ne pada mi na pamet da objavljujem podatke žrtve, kao što ne želim ni da stavljam link na 'vest' u tabloidu Alo!]

Četvrto: pomenite da je to što se desilo u stvari teže pogodilo nekog drugog (ako možete, probajte da ukažete da je i samom napadaču(ima) upropašćen život, a ako ne može, naćićete već nekog).

Peto: prepustite stvar komentatorima.

 P.S. 'neke novine' koje komentator Miloš pominje su najverovatnije Alo!, ali od sinoć. Vest kakva se sada nalazi na sajtu je 'očišćena' verzija.

A evo kako je Alo! originalno preneo vest:


29. 10. 2012.

Ubistvo iz časti


Možda ste čuli za slučaj Amande Tod, mlade devojke koja je početkom oktobra ove godine, u 15toj godini života izvršila samoubistvo. Taj slučaj je inspirisao mnoge blog-postove, članke u novinama, segmente vesti, međutim oni su se obično fokusirali na vršnjačko nasilje. Zato me je prijatno iznenadio youtube snimak izvesnog The Concealed Weapon, koji se, u kratkom snimku, pored vršnjačkog maltretiranja osvrće i na udeo seksizma u širem društvu u ovoj tragediji. Pogledajte snimak, ili pročitajte prevod transkripta (može i jedno i drugo).

    

Kao što neki od vas znaju, 10tog oktobra 2012, 15togodišnja žena Amanda Tod izvršila je samoubistvo nakon dve godine konstantnog vršnjačkog maltretiranja i posramljivanja zbog seksualnosti (slut-shaming - bukvalno, posramljivanje kurve). To se desilo zato što ovo društvo uvek krivi žene za ono što muškarci izaberu da im urade, a naročito ako su te žene mlade, jer je ovo društvo izuzetno seksističko i ejdžističko.


Mlada žena pošalje svoju sexy fotografiju muškarcu, ponekad uz pristanak, a ponekad, kao u ovom slučaju, ona je na to prinuđena. Ta fotografija bi trebalo da bude privatna. Zatim on iskoristi tu fotografiju da je ucenjuje. Objavi fotografiju, bilo tako što je postavi online, bilo tako što je pošalje prijateljima. U društvu koje nije seksističko i ejdžističko svačija mržnja bi bila usmerena na kretena koji je objavio fotografiju bez njenog pristanka. Niko ne bi mrzeo ženu na forografiji. Ona nije ništa zgrešila.
Činjenica da je imao mogućnost da je povredi ne znači da je imao prava na to, i ne znači da je to njena krivica. Ali ovo društvo nije prevazišlo ideju ubistva iz časti, koje predstavlja seksističko i ejdžističko uverenje da mlade žene koje urade nešto ‘kurvasto’ zaslužuju da umru. Pošto više nije legalno da ubijamo mlade žene zato što su ‘nečiste’, društvo to nadoknađuje posramljujući ih zbog njihove seksualnosti sve dok one same sebi ne oduzmu život. Društvo još uvek veruje da je ženina obaveza da u potpunosti uništi sve mogućnosti da je muškarac povredi, u suprotnom, sama je kriva. 
Ima i dobrih vesti, ljudi su joj [Amandi Tod] pružili podršku, ali to ne popravlja situaciju previše, jer su se javili tek nakon što je umrla. Nakon što neko izvrši samoubistvo zbog vršnjačkog maltretiranja ljudi pričaju o tome kako žele da zaustave maltretiranja, ali pre toga nikog nije briga.


Posramljivanje zbog seksualnosti je prirodan deo života žene. Vršnjačko zlostavljanje je prirodan deo života mlade osobe. Zbog ejdžizma i seksizma ovog društva ljudi veruju da probleme sa kojima se susreću žene i mladi ljudi treba prihvatiti kao normu. Svaki put kada posramite ženu zbog njene seksualnosti, svaki put kada osuđujete ženu zbog količine seksa u kome uživa, ili kako se oblači, ili koliko flertuje, doprinosite kulturi koja navodi mlade žene na samoubistvo. 
I poruka onima koji misle da seksizma više nema, ili da ne postoji ejdžizam protiv mladih ljudi – jasno je da niste u pravu. 

24. 10. 2012.

Ključ promene

[Prevod teksta Largest Global Study on Violence Against Women Finds Feminist Movements Hold the Key to Change u kome se opisuju zaključci studije The Civic Origins of Progressive Policy Change: Combating Violence against Women in Global Perspective, 1975–2005]

Nova studija o nasilju nad ženama, za koju je materijal prikupljan tokom 40 godina i u 70 zemalja, pokazuje da je mobilizacija feminističkih pokreta značajnija za promene od bogatstva nacije, levičarskih političkih partija, ili broja političarki. 

U studiji se došlo do zaključka da su u feminističkim pokretima, nezavisnim od političkih partija i države, žene u mogućnosti da definišu osnovne prioritet i da se organizuju oko njih kao žene, bez da moraju da se usklade sa širim brigama organizacije ili muškim potrebama. Mobilizovani širom država, feministički pokreti su urgirali kod vlada da odobre globalne i regionalne norme i sporazume o nasilju.

Snažni, autonomni feministički pokreti su prvi definisali problem nasilja nad ženama i ključne katalizatore državne akcije, dok su druge organizacije ta pitanja gurale u stranu smatrajući da su bitna samo za žene. Jaki pokreti su zahtevali pažnju i podršku javnosti i ubedili su medije da je o tim pitanjima bitno javno diskutovati. U zemljama u kojima su mere vezane za nasilje sporo usvajane, feministički pokreti su potezali globalne i regionalne sporazume kako bi pogurali promene lokalnih mera.

S. Lorel Veldon, ko-autorka studije, izjavila je: “Nasilje nad ženama je globalni problem. Istraživanja u Severnoj Americi, Evropi, Africi, Latinskoj Americi, na Bliskom Istoku, i u Aziji pokazala su zapanjujuće visoku stopu seksualnog zlostavljanja, proganjanja, trafikinga, nasilja u intimnim vezama, i druge povrede ženskih tela i psiha. U Evropi to predstavlja veću opasnost za žene od raka; 45% žena u Evropi trpi neki oblik psihičkog ili seksualnog nasilja. Stope su slične u Severnoj Americi, Australiji i na Novom Zelandu, a studije u Aziji, Latinskoj Americi i Africi pokazuju da je tamo nasilje nad ženama sveprisutno.”

Obim podataka u ovoj studiji je bez presedana. Studija uključuje svaki region sveta, različite nivoe demokratije, bogate i siromašne zemlje, i različite svetske religije – uključuje 85% svetske populacije. Analiza podataka je trajala pet godina, i zato je poslednja obuhvaćena godina 2005.

Mala Htun, ko-autorka studije, dodaje: “Društveni pokreti oblikuju javnost i programe vlada i kreiraju političku volju da se bavi određenim pitanjima. Postupci vlada, sa druge strane, šalju signal o nacionalnim priritetima i o značenju građanstva. Koreni promena leže u civilnom društvu.”


22. 10. 2012.

A crime by any other name ...

U prethodnom postu je pomenuta 'kultura silovanja'. U teoriji, kultura silovanja označava društvo u kome je seksualno nasilje nad ženama široko prisutno, a u medijima je to nasilje relativizovano i normalizovano; označava društvo u kome se žrtve osuđuju, a žene posramljuju zbog njihove seksualnosti. Međutim, kako bi kultura silovanja izgledala u praksi? Otprilike ovako:
Policija je u Smederevu uhapsila Milana Đ. (22) zbog sumnje da je silovao maloletnicu kojoj je kasnije poslao zahtev za prijateljstvo na društvenoj mreži Fejsbuk.
Kako policija navodi, osumnjičeni Milan Đ. iz sela Vučak kod Smedereva, uhapšen je zbog sumnje da je 8. jula, oko 3.30, od centra grada do periferije pratio maloletnu devojku dok se vraćala kući.
Kada je utvrdio da u blizini nema nikoga, on je prisilio na seksualni odnos kod crkve u periferijskom naselju Carina.
Maloletnica je istog dana policiji prijavila silovanje.
Posle nekog vremena Milan je našao profil svoje žrtve na Fejsbuku i poslao joj zahtev za prijateljstvo. Devojka je prepoznala silovatelja i upozorila policiju.
Osumnjičeni će, po isteku policijskog zadržavanja, biti predat istražnom sudiji Višeg suda u Smederevu.

26. 09. 2012.

Blic šizofrenija II - šizofrenija se nastavlja

Krajem prošle godine pomenula sam šizofrene poruke koje se neretko sreću u medijima. Ponekad su te poruke smešne, previše očigledne, glupe. Ali ponekad ima i ovoga:

Sa jedne strane potresna priča o ženi koja je pobedila anoreksiju, a odmah pored tog naslova, u rubrici zdravlje, naslov koji otkriva tajne vitkih i mršavih žena. Anoreksija je izuzetno ozbiljna bolest; obično prođe puno vremena pre no što se potraži pomoć, lečenje traje dugo, posledice prate osobu do kraja života. Ali to ne sprečava Blic ženu da pored teksta koji opisuje tu tešku borbu, stavi tekst koji još jednom potvrđuje da (prava?) žena treba (mora?) da bude mršava. Naravno, od anoreksije se ne oboli zbog naslova u novinama koji potvrđuju stereotipe, mnogo više (ozbiljnijih) faktora utiče na to (mada se kod nas anoreksija lagano odbacuje kao bolest od koje oboljevaju devojke opsednute izgledom). Ovi naslovi samo potvrđuju da društvo ženama konstantno šalje kontradiktorne poruke, neretko jednu za drugom, ili pak jednu pored druge. 

Ovi naslovi takođe potvrđuju da je Blic žena osetljiva na (moguće) probleme svojih čitateljki u istoj meri u kojoj je lavica osetljiva na probleme gazele sa povređenom nogom. 

23. 09. 2012.

Ana, zaposlena nedeljom


U današnjoj Politici, odnosno na sajtu današnje Politike može se videti deo teksta (ceo tekst u štampanom izdanju) - Žene najviše diskriminisane - u porodici. Tekst je deo temata Da li su ravnopravni žene i muškarci u Srbiji. Dakle, do ovog trenutka, 10:30 ujutru, objavljen je samo deo teksta, međutim već ima pet komentara.
komentar komentarijus | 23/09/2012 00:49
Iskreno, ako vam zivot ovako izgleda, onda ste sami krivi za to. Isto kao sto je i zena koju kontinuirano tuce muz i koja mu se stalno vraca kad se podvuce crta sama kriva sto ga nije ostavila i prijavila policiji.
Jednakost Babić | 23/09/2012 01:23
Ja sam za to, da žene proglasimo za glave porodice, da zadovoljimo nezadovoljne, a muškarce za slabiji pol.
Neka bude kako naši mediji žele. Da budu srećne.
Ali samo jedno tražim!
Smanjiti birokratiju i državnu upravu u Srbiji za 50% a taj silni kancelariski kadar, koji pije krv srpskoj ekonomiji i srpskom radniku, seljaku i privatniku, prešaltovati recimo u poljoprivredu.
To bi bila prava jednakost.
Looping S | 23/09/2012 06:42
Ma da. Hajde sve da generalizujemo. Svi su muskarci isti i tome slicno. Sve su zene ugrozene. Po tome gledano ako si normalan nisi "prosecan" muskarac sto znaci da u neku ruku i nisi muskarac.
Sve u svemu, ima puno "neprosecnih" muskaraca koje nece nijedna zena jer one na kraju krajeva ipak vole one "prosecne".
Пеђолино | 23/09/2012 09:22
Део чланка је сасвим застарела флоскула. Тога више нема ни у филмовима. Жене живе модерно дуги низ година. Оне бирају партнера и саме себи кроје живот. Мушкарац је тај који је дошао на маргину оног који као бира и одлучује. Што је иронија он чак ни не бира будучу свог срца, већ то чини она.
Ana Zaposlena nedeljom | 23/09/2012 09:52
Dobro je pa samo muškarci komentarišu i to tekst koji nije ni objavljen u celini!
Ana Zaposlena nedeljom je odlično primetila, a meni se čini da mogu i da ponudim objašnjenje. Neke stvari se ne smeju dovesti u pitanje. Neke stvari se ne smeju problematizovati. Porodica, i odnosi u porodici spadaju u tu kategoriju. Zato se svaki put, na vest o još jednom ubistvu nakon godina nasilja u porodici, javljaju komentatori/ke koji ubicu/nasilnika proglašavaju za 'bolesnog', 'nenormalnog' i slično. On nije nalik nama. U našim porodicama toga nema. Zato Željka Buturović piše kako se treba koncentrisati na strože kažnjavanje ubica, a ne pružanje pomoći pre no što do ubistva dođe. Jer mi nismo takvi

Isto je i sa ovim tekstom. Žene diskriminišu neki tamo muškarci, neko koji nismo mi. A i ako ih diskriminišemo, same su krive, zašto u nas izabrale... Zar ne znaju kakvi smo?     

20. 09. 2012.

Ho ho ha ha hi hi

Nije moderna, ali
životna mudrost koju mogu da podržim
Tekst Miloša Vasića o zvocanju nije privukao samo moju pažnju, oglasila se i AlexDunja sa bloga B92, koja između ostalog i piše:

ne dopada mi se veselost koju izaziva, odobravanje
dečaka u smislu on je rekao sve ono što ja nisam smeo.
ma daj, od koga nisi smeo?
od nakostrešene mame, ili od žene koja te zamoli
da joj povremeno olakšaš svakodnevicu?
Ovde se neću baviti tekstom AlexDunje već komentarima. Moglo je da se pročita kako bi ipak trebalo slušati 'životne mudrosti' (misli se na tekst MV) a ne odbacivati ih samo zato što nisu 'moderne'. Meni ostaje nejasno šta bi u Vasićevom tekstu moglo da se okarakteriše kao mudrost, pa još i životna? Možda onaj deo o zvocanju koje izaziva krvne delikte? Kad smo već kod toga, među komentarima se našao i jedan koji se žali zato što trpi konstantno zvocanje poslednjih 7 godina, kao i jedan koji odgovara da bi bio blaži prema njemu (na blogu) da je samo znao za to. I sve to kroz šalu i kroz optužbe na račun autorke bloga da jednostavno nema smisao za humor, te da stoga nije 'shvatila' tekst.

15. 09. 2012.

Vremeplov

Gven Stefani: O bože, da li ste ozbiljni? On je! Ja nisam takva devojka.
Šta? Ja takva devojka? Nikad!
Možemo samo da nagađamo šta je Gven Stefani mislila pod 'takva devojka' - možda nametljiva, ili očajna, jadna... U svakom slučaju, pitanje, a i odgovor, prigodniji vremenu naših baka.   

14. 09. 2012.

Zvocanje: lično je političko, deo 2

... ili, Miloš Vasić još jednom poručuje ženama da bi trebalo manje da pričaju, ali danas ćemo se baviti onime što poručuje muškarcima. Pre nego što se pozabavimo tekstom Zvocanje (Vreme br. 1132) podsetićemo se sledećeg:
... „zvocanje“ nije objektivan opis ponašanja. Da bi došlo do zvocanja, neophodno je da se osoba, od koje se traži da uradi kućni posao, oseća da joj se taj posao nameće. Bez da primalac poruke to označi kao zvocanje, to nije zvocanje. To je jednostavno pitanje. Razlog zbog koga žene više „zvocaju“ se može naći u razlici moći između žene i njenog muža u tipičnom braku; ženama okruženje ne ostavlja prostora da ignorišu zahteve ili da do beskraja odlažu obaveze, odnosno da dođu u situaciju gde pitanje mora da se ponovi.
U poslednjem tekstu Vasić se bavi zvocanjem. Kao što je i očekivano, autor "zvocanje" smatra objektivnim opisom ponašanja, i to je jednostavno nešto što žene rade; čak, moglo bi se reći da im je u genima: 
Zvocanje je, dakle, stanje hronično u muškom životu. Prvo majka, onda žena ili više njih, utoliko gore, jer počinju od početka, a imaju i prethodne žene za primer [...] Sve je to – šta god psiholozi, seksolozi i psihijatri pričali – genetski ugrađeno u većoj ili manjoj meri. Pustite me s "dominantnim majkama": koja nije? Slično je sa svakom ženkom: one muške gledaju kao nedorasla i neodgovorna bića kojima se zvocati mora (uglavnom su u pravu, ali ne baš uvek).
Međutim, većina stvari u tekstu Miloša Vasića se mogu okarakterisati kao opšta mesta, kao blaga (ili nešto jača) mizoginija, kao seksizam, može se jednostavno reći da je Miloš Vasić čovek određenog perioda, i da mu to ne treba uzeti za zlo. MEĐUTIM... da li se baš sve može otpisati kao stav nekoga ko ne drži korak sa vremenom? Da li sve treba otpisati kao opšte mesto? Možda u određena opšta mesta treba uprti prstom i reći - ovo ne sme da bude opšte mesto, ovo ne sme da bude nešto što se olako ponavlja bez svesti o tome šta se time zaista poručuje. I evo mesta u tekstu Miloša Vasića u koje ja odlučujem da uprem prstom:
Šta, dakle, preostaje muškom čeljadetu kojemu se tako stalno zvoca? Ima dva načina da preživi, ne računajući bekstvo od kuće u osamnaestoj godini i razvod svake dve-tri godine – što ionako ne vodi nikud. Prvi je način da se rita i otima, reži i svađa se. Ne preporučuje se, jer vodi u razvod i još gore: zbog zvocanja umeju i glave da padaju; pitajte po sudovima. Reč po reč, pa završi sa krvnim deliktom u afektu na mah i sa upropašćenom decom.
Pre svega, Vasić je novinar koji se redovno bavi bezbednošću i morao bi da zna koliko žena godišnje ubiju njihovi sadašnji ili bivši partneri/muževi. Takođe bi morao da zna da broj tih ubistava raste iz godine u godinu. Ako je svestan tih činjenica, podvučene rečenice postaju još problematičnije. Osim toga, on je novinar koji se tim poslom dugo bavi i morao bi da zna šta tačno poručuje onime što napiše. Poruka ove rečenice je jasna - žene zvocanjem izazivaju muževe/partnere da ih tuku/ubijaju - a to je više nego problematično. 

Ja ne tvrdim da je Vasić nasilje/ubistvo preporučio kao rešenje za problem "zvocanja", on čak i kaže da je to "manje preporučljiv način" za "preživljavanje" tog fenomena (jako nesrećan izbor reči). Međutim, Vasić je nasilnicima/ubicama ponudio opravdanje. Ne bilo kakvo opravdanje, već i više nego validno, jer nas je prethodno u tekstu upoznao sa svim zlima "zvocanja". Ono što tvrdim je da je ponuda opravdanja za nasilje/ubistvo u porodici, naročito u današnjoj Srbiji, više nego neprimerena i opasna. 

12. 09. 2012.

Sa ovakvim stručnjacima ...

Pre otprilike dve nedelje bavila sam se odnosom medija prema slučajevima nasilja u porodici i ubistava/samoubistava u porodici. Iako mediji snose veliki deo odgovornosti, ipak je njihova odgovrnost daleko manja od odgovornosti stručnjaka i stručnjakinja koji bi trebalo da rade ne samo na rasvetljavanju ovih slučajeva kada se dese, već i na njihovoj prevenciji. Danas ću se osvrnuti na njihov rad.


Jula ove godine u Politici je objavljen tekst Krvavi pečat zločina iz strasti u kome psiholog i kriminolog Zlatko Nikolić objašnjava specifičnosti tzv zločina iz strasti. Tako možemo da saznamo:
Kada ubica izmasakrira žrtvu, iako mu je već nakon prvog hica, uboda nožem ili udarca sekirom bilo jasno da je ubio, onda takav zločin ne liči na ostale. Razaranje žrtve „pečat” je ubistva iz strasti, za koje je karakterističan vrlo blizak odnos između žrtve i ubice.

07. 09. 2012.

Uočite razliku

GQ, čuveni muški magazin koji se fokusira na modu, stil i kulturu, svake godine proglašava muškarca godine. Kategorija može biti više, dobitnika može biti više, dobitnik ponekad može biti i dobitnica. Ove godine, među pet dobitnika titule Muškarac godine, našla se i jedna dobitnica - pevačica Lana Del Rej. Časopis će imati i pet različitih naslovnih strana, za svakog dobitnika/cu po jednu. Međutim, jedna naslovna strana se prilično razlikuje od drugih. Dozvoliću vam da sami odgonetnete u čemu je razlika.




28. 08. 2012.

Ko da im otme iz njihove duše mizoginiju

Ako imate vremena, živaca i volite da se smejete ljudskoj gluposti preporučujem vam tekst koji ne zaslužuje ni e-novinski tretman kojim povremeno počastim Vladislava Đorđevića.

LINK
Upozorenje: među ilustracijama teksta se nalazi i fotografija polu-gole žene,
pa ako ste na poslu, smatrajte se upozorenim.

27. 08. 2012.

Svi treba da znaju šta drugarstvo znači...

... osim žena.
Bivša varalica Maksvel Bilion sabrao je svoje dugogodišnje iskustvo u knjizi „Death of the Cheating Man“, u kojem daje savete ženama kako da prepoznaju da li njihov muškarac pripada grupi onih kojima je varanje u genima.
B92 ljubazno prenosi 8 znakova da je on "tip koji vara". Meni je posebno zapao za oko poslednji:
Na kraju, ulazak u monogamnu vezu ne znači da treba da se odreknete prijatelja. Ipak, sigurno je da će vaše prijateljice vremenom postati i njegove prijateljice, a možda i nešto više od toga. Pazite na to koliko često upotrebljava izgovor: „Ali dušo, pa ti sama kažeš da nam je ona prijateljica.“
Dakle, žensko prijateljstvo će trajati sve dok jedna ne nađe momka, a onda počinje da važi pravilo - svaka žena za sebe. 

Najbolje prijateljice do kraja života ...
ili dok jedna od njih ne nađe momka
[Kada muško prijateljstvo propadne zbog devojke/žene/partnerke jednog od njih, smatra se da je "ona stala između prijatelja". Sada vidimo da kada žensko prijateljstvo propadne to je zato što je "drugarica otela momka/muža/partnera".] 


26. 08. 2012.

Istraživačko vs senzacionalističko novinarstvo

U blizini Niša, nadomak Kameničkog visa, 16. avgusta ove godine pronađena su tela troje ljudi. Po svemu sudeći, muškarac je ubio dve žene (od kojih je jedna maloletna), a zatim je ubio i sebe. Kasnije se saznalo da se radi o jednoj porodici. Iako je ovaj slučaj prilično osoben (ubijena maloletna osoba je ćerka muškarca iz prvog braka), i ne prati šablon ubistva-samoubistva u porodici, dnevna štampa je prilično tipično odreagovala.

Pre svega, većina medija je objavila, ne samo puno ime i prezime, već i fotografiju maloletne žrtve (na sajtu Urednik možete naći primere toga). Nakon toga, detalji iz života žrtava, prepričani od strane komšija, ali i majke ubijene devojke, nastavili su da se nižu. (Navešću tri primera, sva tri iz Blic-a, iako je većina dnevnih novina na isti način izveštavala o slučaju.)

18.08.2012. članak Majci uzeo ćerku pa je posle ubio - uz fotografiju ubijenih, puna imena i prezimena, jadikovke komšija, navodi se i: "Razveli su se pre desetak godina. Biljana je mnogo volela Aleksandru, koja joj je bila dodeljena, ali joj je Rade oduzeo dete uprkos sudskom rešenju".

19.08.2012. članak "Ubio je našu ćerku da ne bi živela sa mnom" - članak ilustruju tri fotografije, fotografija Biljane, majke ubijene devojke A.S., fotografija sa venčanja Radeta Stojeva i Biljane i fotografija Radeta Stojeva sa ćerkom. Članak u kome ponovo objavljuju puna imena i prezimena, počinje rečima: "Socijalni radnici u Nišu bili su upoznati s nasilničkim ponašanjem Radeta Stojeva, koji je u četvrtak ubio suprugu i ćerku iz prvog braka, a potom presudio i sebi."

20.08.2012. članak Ubica "crnom magijom" zastrašivao bivšu ženu - uz puna imena i prezimena, i fotografije Biljane i Radeta ponavlja se: "Ona je pre deset godina sa ćerkom Aleksandrom otišla od Radeta, ali je on uzeo dete iako ga je sud dodelio majci."


17. 08. 2012.

Neophodna pobuna


Danas je izrečena presudama članicama ruske feminističko-aktivističko-pank grupe Pussy Riot. Uhapšene su nakon održavanja pank molitve 21. februara u hramu Hrusta Spasitelja. U molitvi, članice benda su pozvale  Bogorodicu da spasi Rusiju od Putina. Proglašene su krivim za huliganizam motivisan verskom mržnjom i osuđene na dve godine zatvora.

15. 08. 2012.

Obrazovati, obrazovati i samo obrazovati

Da li bi trebalo uvesti seksualno obrazovanje u škole?

Prema zvaničnim podacima Ujedinjenih nacija (podaci iz 2005 godine), u Srbiji se tek 18.6% žena oslanja na moderne kontraceptivne metode. 22.6% žena se oslanja na tradicionalne metode kontracepcije, što znači da 58.8% žena ne koristi nikakav vid kontracepcije. Ako se uporedi sa svetskim trendovima, dobija se sledeća slika:



13. 08. 2012.

XXX

Sinoć su zatvorene XXX letnje olimpijske igre. Evo nekoliko priča koje su (po meni) obeležile ovaj događaj:

Zoe Smit
Zoe Smit, dizačica tegova i njen fantastičan odgovor kritičarima njenog izgleda. Zoe je između ostalog napisala:
...ne dižemo tegove da bismo izgledale seksi, naročito ne takvim muškarcima. Zašto misle da mi ŽELIMO da im budemo privlačne? Ako smo vam privlačne, hvala, polaskane smo. Ako ne, zašto uopšte morate da izrazite svoje mišljenje, i zašto mislite da nas je briga što vi, lično, ne smatrate da smo privlačne? Šta hoćete od nas? Da prestanemo da dižemo tegove, promenimo dijete kako bismo se otarasile naših "muških" mišića, i postale domaćice samo da bismo jednog dana imale makar malo šanse kod vas?!    
Tretiranje odbojkašica na pesku zbog koga pomislite da ono XXX u oznaci olimpijskih igara znači nešto sasvim drugo. To je navelo neke ljude da se zapitaju, kako bi izgledalo kada bi svaki sport bio fotografisan kao što se fotografiše (ženska) odbojka na pesku.

Moje lično razočarenje kada sam videla da je i dnevna novina Danas, kao i sva moguća žuta štampa u nas, odlučila da proglašava Lepoticu dana olimpijade.

Gebi Daglas u akciji
Kritike koje je američka gimnastičarka Gebi Daglas trpela zbog svoje kose.

Bilo je još dosta primera, rasprava na internetu šta u stvari znači objektifikacija, tekstova u novinama, kako online tako i štampanim koji su prilazili sportistima i sportistkinjama na sasvim drugačiji način. Blogerka Lori sa Feministinga je odlučila da skupi određeni broj tekstova o sportistkinjama i napravi listu pravila. Bacite pogled, jako je zabavno ... sve dok ne shvatite da i nije baš.

25. 07. 2012.

Šta devojke vole?


Ako je verovati tekstu na četvrtoj strani jučerašnjih (24.07.2012) niških Narodnih novina devojke vole decu, dok mladići vole - čipove. U pitanju je članak o tek završenom upisu na fakultete, koji je i ove godine u Nišu prošao bez previše iznenađenja. Devojke su se i ove godine pretežno opredeljivale za humanističke nauke, dok su mladići dominirali na tehničkim fakultetima. Šta na to imaju da kažu zaposleni na Mašinskom fakultetu u Nišu (napomena, nije navedeno koji zaposleni, da li su u pitanju pomoćni radnici, asistenti, predavači, prodekani, dekan; mi to ne možemo da znamo):
Tehničke nauke su teške, zahtevaju više rada i zalaganja, ali to ne znači da devojke ne mogu da ih savladaju.
Čemu ovo "ali"? Ako devojke mogu da ih savladaju, "ali" postaje apsolutno besmisleno i služi samo da bi se stereotip naveo i u istoj rečenici pobio. Odnosno, ne pobio, već da bi se naveli izuzeci koji dokazuju pravilo:
Šta više, kod nas su upravo one među najboljim studentima, ali se teže odlučuju da upišu mašinstvo. 
Zaposleni na Mašinskom daje i procenu zašto je tako.
Jedan od razloga je i to što moraju da razmišljaju o budućnosti. Mada sa tehničkim fakultetom imaju veću prolaznost u inostranstvu, one su uvek svesne i odricanja koje ih čeka zbog toga, ali i činjenice da kao inženjeri moraju da rade i na terenu, a to znači više odsustvovanja od kuće. Po prirodi stvari one su te koje brinu o deci.

24. 07. 2012.

Svakog dana naučite nešto novo...

... tako sam ja juče naučila da kada se žene nekome na poslu osmehnu ili budu prijateljski raspoložene prema toj osobi, to znači da flertuju. Nikako ne može da znači da su one jednostavno dobro vaspitane osobe.

Pogledajte je kako bezočno flertuje dok je njen kolega samo pristojan.
Takođe sam naučila da žene (jedino?) flertovanjem mogu da napreduju na poslu. 
Šarm i flertovanje sa nadređenima i sa kolegama, mogu da pomognu ženama da brže i lakše napreduju na poslu. Međutim, mana ove "taktike" je što će se suočiti sa mržnjom drugih kolega, piše "Dejli mejl".
Iako flertovanje može daleko da dovede pripadnice nežnijeg pola, one od strane kolega budu etiketirane kao neiskrene.
- Iako su nam draže žene koje flertuju, one nisu vredne poverenja - rekla je Laura Krej sa Univerziteta Berkli, koja je sprovela studiju.
Pod flertovanjem se podrazumeva prijateljsko raspoloženje prema drugima i osmehivanje, ali bez vulgarnih konotacija.
A možda te žene lakše napreduju u karijeri jer je alternativa prijateljskom raspoloženju i osmehivanju, neprijateljsko raspoloženje i namrgođenost, a takvo ponašanje se ceni manje čak i od flertovanja sa vulgarnim konotacijama.

12. 07. 2012.

Apstinencija od dihotomije


Knjiga Mit o čistoti Džesike Valenti (Purity Myth, Jessica Valenti) bavi se trendom povezivanja morala žena sa njihovom seksualnošću. Valenti ovu pojavu sagledava kroz analizu ’pokreta nevinosti’ kako ga ona naziva. Taj pokret je prisutan u školama, preko seksualnog obrazovanja kome je jedino dozvoljeno da propoveda apstinenciju, preko medija, koji podižu paniku oko devojaka koje su izuzetno seksualne/seksualizovane, sve do zakonodavstava koje priznaje samo ’nevine’ žrtve. Povrede koje nastaju usled održavanja i insistiranja na modelu ponašanja svetica/kurva su najprimetnije kada se pogleda odnos prema ženama žrtvama nasilja.
Širom Sjedinjenih država, veliki broj silovanja i slučajeva nasilja nad ženama prolazi nekažnjeno i ostaje neprimećeno. Jedna od šest žena će tokom svog života biti žrtva seksualnog napada; četiri puta je veća verovatnoća da će žtva napada biti mlada žena. Ali umesto da ove statistike i ove strašne priče budu skandali na nacionalnom nivou, i umesto da se mediji i vlada mobilišu oko epidemije nasilja sa kojom se žene suočavaju, reakcija je u najvećem broju slučajeva tišina – ili, još gore, optuživanje.


05. 07. 2012.

Strah vrti gde pravosuđe neće

Od 28 juna do 3 jula u hronikama novina su mogli da se pročitaju sledeći naslovi: Bor: Ubio ženu iako nije smeo da joj priđeMedveđa: Ubio ženu, pa sebe, Ubio ženu u TE "Nikola Tesla", pa šefu poslao poruku: "Završio sam s njom". Tri slučaja u samo nedelju dana, što još jednom ukazuje ne samo na prisutnost problema nasilja u porodici, već i na to da država ili ne zna kako ili ne želi da se potrudi da rešava taj problem. U svetlu toga pritisak javnosti može dosta toga da postigne, i svaka kampanja koja se trudi da edukuje i podiže svest javnosti o problemu nasilja u porodici bi mogla da pruži značajan doprinos.


13. 06. 2012.

Ukrasna usta tell no tales

Ko je taj Timotije? Isti onaj što piše za Blic Ženu?
Drage dame, lepši polu, slabiji polu, da ne kažem žene.

Ako ste se ikada u životu pitale zašto ste same, ne očajavajte. Tu je Blic žena da vam bez zadrške ukaže na sve vaše mane. [Ni twitter nije zaostajao poslednjih dana. Pošalice/saveti "Zato što ____ zato ste i same" su već neko vreme jako popularni i ljudi nalaze da su zabavni. Za žene ne znam.] Blic žena ne tvrdi da će vam pomoći da nađete partnera, muža, da ne kažem muškarca, ali tvrdi da će vam ukazati na ono što nikako nikada ne bi smele da radite pred dotičnim. U stvari, onda ovo otvoreno pismo treba otpočeti ovako:

Ako ste se ikada u životu pitale zašto ste (još jednom) ostavljene, ne očajavajte. Tu je Blic žena da vam bez zadrške ukaže na sve vaše mane. Blic žena će vam pomoći da prepoznate a zatim i prestanete sa ponašanjima koja mogu oterati vašeg partnera, muža, da ne kažem muškarca. Mada, sam prestanak je na vama. Blic žena ne može preuzeti odgovornost za sve aspekte vašeg života drage dame, lepši polu, slabiji polu, da ne kažem žene. Pogledajmo spisak tih gadosti kojih se muškarci ... gade.
1. UKLANJANJE DLAČICA
2. ODLAZAK U WC
3. ISTRAŽIVAJE MITISERA
4. STEZNICI
5. GUNĐANJE O KILOGRAMIMA I BIVŠEM
Dakle, drage moje, znate već koje, pustite dlake da rastu, prestanite da idete u wc, lice ostavite na miru, nemojte nikada nositi steznike i ćutite? Ali ne. Poruka nije da se ove stvari ne rade (zahtev za neodlaskom u WC bio bi preteran čak i za Blic ženu) poruka je da se ove stvari rade, ali tajno, da ih muškarac ne vidi, osim poslednje, ali o tome kasnije. Vaš posao je da održavate njegovu iluziju o savršenoj, čistoj, mirisnoj ženi koja nikada ne ide u WC, kojoj koža magijom postaje i ostaje glatka, koja je rođena sa savršenim tenom i koja će sa savršenim tenom umreti, i koja "jednostavno ima brz metabolizam". A da, i koja pre njega nije imala nikoga. Čemu sva ta ujdurma, i ta pretvornost za koju će kasnije muškarac, kada bude ostavljen ili kada ostavi, optuživati svoju bivšu?


23. 05. 2012.

Žene - večita tajna

U cilju razotkrivanja najveće tajne na svetu - žene - B92 ŽIVOT je odlučio da odgovori na najtajnovitiji deo te tajne - Zašto žene žele seks? Da li možda žene žele seks zato što seks (1) prija, (2) predstavlja najprijatniji način izražavanja bliskosti sa partnerom ili (3) prija? Vidite, zato imamo B92ŽIVOT; da nas nauči nečemu. U ovom konkretnom članku učimo da žene žele seks zato što:

Muškarci žele a ženama je potrebno...
Da li zaista treba da vam nacrtam
šta to znači?
1. Misle da svi to rade - odnosno žene su povodljiva bića, nesposobne da razumeju sopstvene telesne potrebe.
2. Očekuje vezu sa vama - odnosno žene su manipulativna bića koja znaju da muškarci žele samo seks.
3. Želi da vas isproba - odnosno žene su zla bića koja se poigravaju sa muškarcima. Ovde smo mogli da naučimo i nešto fascinantno "što je seks bolji, lošija je veza" ... Fascinantno.
4. Želi da bude željena - odnosno ženine jedine želje su da prizvede efekat kod drugoga. Ona sama, za sebe, ne želi ništa, čak ni seks. I ovde dolazimo do fantastičnih saznanja "kada se dama koja nije u vezi oseća 'napaljeno' to je često produžetak njene emotivne potrebe za partnerstvom." I vraćamo se na to da žene ne žele seks; čak i kad misle da žele seks, one u stvari žele vezu, a seks je samo deo toga.
5. Smatra da je vaš mozak super-seksi - odnosno telesnost (uključujući i seks) ženama ne znači baš ništa.
6. Suviše je stara da bi imala lošu reputaciju - odnosno, sve što nas je prethodno naučio B92ŽIVOT je bila laž i žene u stvari žele seks, ali ne smeju da ga imaju zbog društvenih normi? Ne, ne... Nalet hormona u menopauzi uzrokuje ovaj nalet želje za seksom, jer kao što smo već utvrdili, ženama seks ništa ne znači.

Željno iščekujemo sledeći članak B92ŽIVOT-a koji će nam pomoći da odgonetnemo najtajnovitiju tajnu - ženu.

20. 05. 2012.

Ne, ali da, ali ne, ali da

Reditelj Aleksandar Mandić je u jučerašnjem Politikinom kulturnom dodatku izmerio reči da i ne. Zaključio je da je ne ružna reč kojom se pokazuje nadmoć, a ponekad i mržnja. Sa druge strane, "da je anđeoska, nebeska reč." Uopšte ne čudi da muškarac odgajan u pravoslavnom duhu (za kojim još pomalo pati) odbijanje ne može da stavi u istu ravan sa odobravanjem. Odbijanje je čin protiv njega samog, praktično nevezan za želje sagovornika (koji odbija; o sagovornicama uskoro). Tako su osobe koje govore ne označene kao negativci a oni stoje stoje nasuprot, ne pozitivaca, već stvaralaca.

Ne?! Nepoznata mi je ta reč...
Do koje mere je patrijarhalni muškarac ubeđen da njemu ne treba (ne sme?) reći ne vidimo na kraju teksta:
Potvrda dolazi iz srca, emotivno je superiorna i onda kada NE izgleda obavezno. Uostalom, za koga navijate: za diplomatu kome da znači možda ili čak ne, ili za žene kod kojih ne često znači da ili bar možda.
Hvala Bogu, da ima i tih nežnih ženskih ne, koji na kraju budu da. Koliko bi nas na svetu bilo manje da toga nema. 
Dakle, ima ko može da kaže patrijarhalnom muškarcu ne. Muškarac sme drugom muškarcu da kaže ne; to nije lepo i on je onda negativac (samim time snosiće posledice?), ali sme.

Sa druge strane, postoji i neko ko nikada ne (sme da) kaže muškarcu ne, čak i kada kaže ne - žena. Jedino ne koje je patrijarhalnom muškarcu milo je žensko ne, jer (1) to ne nije ne i on to zna, i (2) to ne mu dozvoljava da zasuče rukave i na trenutak se pretvori u lovca. Samim time, žena (odnosno žene, ali sve one su iste...) nikada ne može zaista odbiti muškarca. Međutim, to takođe znači da žena ne bi trebalo da odmah kaže da, jer kakav je to plen koji se bez borbe preda. A ako bi žena sama inicirala nešto... pa nijedan lovac neće poštovati plen koji mu sam skače u usta, zar ne?

Na ovo pisanije Aleksandra Mandića, u ravni opravdanja koje prosečan silovatelj promrlja u trenutku dok ga hapse, ja mogu da kažem samo jednu reč: agresivno, odbojno, odsečno NE! 
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...