27. 12. 2012.

Jovica Stojanović i njegov strah od feministkinja

U periodu od 17 do 22 decembra Večernje novosti su objavljivale feljton pod nazivom Žene preke naravi. Feljton u stvari predstavlja prikaz knjige "Strah od žena" izvesnog Jovice Stojanovića, seksologa i antropologa. Budući da feljton ne nudi nikakve razumne (ili pak nerazumne) argumente, već predstavlja skup mitova, legendi, bajki i neverovatnih priča "iz svakodnevnog života" smatram da jedino zaslužuje e-novinski tretman. Kako feljton ima 6 nastavaka, odlučila sam da izvučem samo (meni) najzanimljivije highlight-ove. Ukoliko vas interesuje ostatak tekstova, pratite link u prvoj rečenici. Do tada, uživajte u ozabavljenim odlomcima. Kao i uvek, boldirani tekst je moj, sve ostalo, direktno iz pera autora (nepoznato je da li je i tekstove u Večernjim novostima pisao Jovica Stojanović, on je jedini potpisan kao autor, međutim u tekstovima se o Jovici Stojanoviću piše u trećem licu).

Deo I Suze odbrane i napada

Seksualne fantazije Jovice Stojanovića o razdevičavanju srpske i svetske naučne zajednice: Antropolog i seksolog Jovica Stojanović, prvi se kod nas i u svetu odvažio da progovori o ženskoj agresivnosti i da sruši sliku o moći muškaraca.

Prokletstvo modernosti - "ženama treba više privilegija, a ne prava": „U modernom dobu žene su postale znatno agresivnije, ali, nažalost, i manje ženstvene. Time što su dobile neka prava dobile su još više obaveza i opterećenja, koja ih frustriraju, a u osnovi svake agresije je frustracija. Žene danas usvajaju čak muške vidove agresije, a stečena prava su razumele i kao pravo da što više frustriraju muškarce.“

Ekskluzivno! Anđeo ujeo čoveka! Ne zna se gde je pas bio u to vreme: Što se muškarac ponaša manje zaštitnički to je žena agresivnija, jer se pored njega ne oseća sigurnom - smatra autor. - Agresija je njen protestni čin što je na neki način zapostavljena. Žene su, međutim, u agresivnom postupanju mnogo opasnije i perfidnije nego što to većina muškaraca može i da sanja. Uostalom, i ujed anđela je ujed!

Čovek je čoveku – vuk, žena je muškarcu - Meril Strip: - Većina ženskih jecaja i suza je vešto odglumljena - naglašava autor knjige „Strah od žena“. - Čak je i biohemijski sastav suza različit, već prema razlozima za plač. Dokazala su to i endokrinološka istraživanja - slabiju slanost imaju agresivne suze, smišljene da prinude i izmame nešto ili povrede nekog.

Bonus: seksualne fantazije antropologa i seksologa Jovice Stojanovića - edicija - lezbejke: NEŽNO MUČENJE LEZBIJSKI konflikti mogu da budu neverovatno žestoki, sa svim vidovima agresije koja se sreće i u heteroseksualnim vezama i sukobima. Tu je zastupljena i fizička i verbalna agresija, uz bogat dodatak „suptilno profilisanog kinjenja i mučenja“. Neretko, napuštena partnerka završava kod psihijatra.
Njihovom sadizmu pozavideo bi i Markiz de Sad, tvrdi Jovica Stojanović.


23. 12. 2012.

Članska karta

Sredinom decembra meseca, Adam Lanza je upao u osnovnu školu u Konektikatu, SAD i ubio 26 osoba, od toga dvadesetoro dece uzrasta od 5 do 10 godina, pre nego što je ubio sebe. Među reakcijama na ovaj zločin našao se određeni broj ljudi koji su odlučili da je vreme da se postavi sledeće pitanje: zašto u SADu masovna ubistva spadaju u zločine koje skoro isključivo vrše mladi beli muškarci iz srednje ili više srednje klase. Džejms Livingston navodi:
II
[...] Postavimo očigledno pitanje. Zašto ovi mladi, beli muškarci koje rutinski opisujemo kao lude - izuzetke od pravila civilizovanog ponašanja i moralnog izbora - uvek prate isti scenario? Ako je svaki ubica toliko devijantan, toliko neobjašnjiv, toliko izuzetan, zašto se apokaliptični završetak nikad ne menja?
Odgovor je prilično očigledan. Zato što američka kultura čini ovaj scenario - protiv samoubistva, izgnanstva, zatvora ili zaborava - ne samo spremnim već i mogućim, ostvarivim, i zadovoljavajućim. Polu-automatskim može da se kaže.
A to je najjasnije belim mladićima koji žele da ubijaju druge bele ljudi koristeći napredna oružja. Njihovi apokaliptični završeci čine njihova duboko privatna stanja agonije i mentalne bolesti izuzetno javnim. Ovi revolveraši ne razumeju svoju misiju na taj način, ali nam ipak govore da, kada pored sopstvenog života uzimaju i živote nevinih žrtvi - kada se ponašaju kao teroristi bez političkog cilja, predstavljaju nešto izvan sopstvenih života i porodica. Oni su nemi simptomi u potrazi za društvenim oboljenjem, kulturnom dijagnozom i političkim lekom. 
Adam Lanza se za svoj prvi revolveraški obračun obukao za ulogu čoveka bez poziva: sve crno, sve vojnički. Nosio je Kevlar prsluk, zalepio je dodatne šaržere za svoje oružje, kretao se i ubijao sistematski; u svom pozorištu rata, u osnovnoj školi, bio je spreman za sve. Znao je kako će umreti tog dana - znao je da će specijalne jedinice stići uskoro nakon što počne da puca - ali nije znao tačno kada. Bio je naoružan protiv svog straha, i bio je očajan da se to zna.  
III
Vilijem Džejms je predvideo njegov dolazak još 1910. U protestantskoj kulturi koja je definisala muškost i karakter kao rezultat pravog rada - poziv - šta će se destiti, pitao se on, kada takav rad postane nedostižan, ako ne i apsolutno nedostupan? Da li bi muškost preživela? Ili bi u tom slučaju rat postao glavno sredstvo rehabilitacije "muških vrednosti"? 
[...]
[...] Od najranijeg doba, dečaci uče da nasilje ne samo da je prihvatljiv oblik razrešenja konflikata, već da je to oblik razrešenja konflikata kome se ljudi dive. Međutim uverenje da je nasilje inherentno muška karakteristika nije tačno. Mnogi dečaci ne nose oružje, i najveći broj ne ubija: zar oni nisu dečaci? Dečaci to uče.
To uče od svojih očeva, to uče iz medija koji glorifikuju nasilje, od sportskih junaka koji čine krivična dela i potpisuju unosne ugovore, iz kulture koja je zasićena slikama herojskog i iskupljujućeg nasilja. To uče jedni od drugih. 
[...]
A gde se može naći ta poruka o nasilju koje je nužno sastavni deo muškosti? Na primer, može se naći u reklami za oružje koje je Adam Lanza koristio:


Poruka da je muškost usko vezana i zavisna od nasilja dominira ovim društvom. Ta poruka ostavlja dečake i mladiće nesigurnim, uplašenim, večito željnim da se dokažu - a ako je upotreba oružja način na koji se zarađuje karta muškosti, kako ova reklama nagoveštava, onda to postaje širi društveni problem. Nesigurnost, uplašenost i želja za dokazivanjem moraju da naiđu na razumevanje, na podršku, na pružanje više mogućnosti, a ne na ponižavanje, osudu i vraćanje na modele muškosti koji već više od sto godina ne odgovaraju ljudima kojima se nameću. 

17. 12. 2012.

Šanse za silovanje su 43%


Još jedan dan još jedan članak u rubrici B92 ŽIVOT koji se bavi seksualnim životima svojih čitateljki i čitatelja. Ovoga puta, žele da nam skrenu pažnju kako profesija supruga utiče na seksualni život bračnih partnera. Prateći tradiciju "životnih odeljaka" u novinama, B92 jedino kaže da je u pitanju rezultat istraživanja koje je "sprovedeno na 400 udatih žena", međutim nigde nam ne kaže ko je sproveo istraživanje, kako je sprovedeno istraživanje, kao ni gde je sprovedeno, da li Zimbabveu ili u Kanadi, možda na Kipru ili u Kini, mada ni Čile ne treba izbaciti iz igre. Dakle, jedino što znamo je da je 400 udatih žena dalo neke informacije i sada nama B92 ŽIVOT prezentuje neke procente.

Posebno upadaju u oči rezultati za učitelje i državne službenike:
Najčešće od svih profesija ne prihvataju ne kao odgovor ukoliko žena nije raspoložena (43 odsto) 
Što objašnjava zašto su drugi na listi profesija koje imaju seks skoro svaki dan (13 odsto)

100 odsto su spremni za predigru

Međutim, žene uglavnom misle da se seks završi previše brzo (30 odsto)

Najčešće žele da se maze posle seksa (61 odsto)
Da li je to nama B92 upravo napisao da je u tom istraživanju 43% žena učitelja i državnih službenika izjavilo da trpi silovanje u braku? Jeste, jer kada je u pitanju seksualna aktivnost i kada jedna osoba kaže ne, i to se ne prihvati kao odgovor i do seksa ipak dođe - to je silovanje. Ali B92 to prenosi nonšalantno, bez ikakvih problema, u istom dahu kao i sve druge rezultate.

Međutim, to nije najgore. Najgore se dobije kada se prva dva rezultata povežu - te tako imamo prvi rezultat koji kaže da 43% žena prijavljuje da trpe silovanje u braku (oni to ne formulišu tako naravno), i zatim nam onako uz gurkanje i namigivanje nalik onome iz skeča Monti Pajtona B92 saopštava da su upravo zato ti muškarci "drugi na listi profesija koje imaju seks skoro svaki dan". Hoćete seks svaki dan? Morate da ga uzmete - don't take no for an answer - saopštava B92 ŽIVOT.

I tu ponovo susrećemo kulturu silovanja, gde se silovanje tretira kao nešto što nije strašno, što se samo koristi kao sredstvo da bi muškarci imali seks svaki dan (a po uvreženom stereotipu to je jedino što oni žele), a ovde je to naročito izraženo jer su u pitanju bračni partneri. Silovanje u braku u mnogim državama postaje krivično delo tek 80tih ili 90tih godina; u Srbiji je silovanje u braku kriminalizovano kada i nasilje u porodici - 2005te godine. Još uvek veliki broj ljudi smatra da žena mužu duguje seks te da stoga i nema prava da kaže ne. Ovakvi tekstovi, upravo zato što ih retko ko uzima za ozbiljno, utoliko više doprinose održavanju štetnih stereotipa. Odbacuju se kao neozbiljni, nalazi koje navode se ponavljaju kao šale sve do onog trenutka dok ne počnu da se ponavljaju kao ozbiljni nalazi koje je prijatelj prijatelja negde čitao.

Na ovaj tekst mi je pažnju skrenula @DevojkaIzObraza. Hvala.

13. 12. 2012.

Realno


Leta ove godine američki komičar Danijel Toš izazvao je popriličnu buru u javnosti, buru koja se ne stišava i dan danas. Naime, tokom jednog nastupa, kako i obično biva, Toš je pravio šale na račun silovanja. Nezadovoljna članica publike je ustala i počela da mu se suprotstavlja, tvdeći da šale na račun silovanja nisu smešne. Kao odgovor na to, Toš je izjavio kako šale na račun silovanja jesu smešne, i kako bi bilo užasno smešno kada bi grupa momaka eto tu, na bini, silovala upravo nju.

Nakon toga su se javljali komičari i komičarke, dajući svoj sud o smešnosti šala na račun silovanja; javili su se i razni autori koji se na ovaj ili onaj način oglašavaju u medijima; internet je bio prepun mišljenja. Neki bi tvrdili da šale na račun silovanja nikada nisu smešne, neki da mogu biti, ali da šala mora biti na račin silovatelja/društva koje podržava kulturu silovanja. Neki bi tvrdili da je sama pomisao da nešto ne sme biti predmet šala uvod u cenzuru. Neki bi tvrdili da ako silovanje ne sme biti predmet šale, da onda mrtve bebe definitivno ne treba da budu predmet šale. Sve u svemu bilo je mnoštvo mišljenja.

10. 12. 2012.

Ko ih zove, ko ih zove...

Pre nedelju dana Dejan Cvetić je svoju suprugu Natašu izbacio kroz prozor, zatim je sišao u dvorište i usmrtio je ubodima nožem u vrat. Nataša Cvetić je imala 32 godine. Još jedan slučaj nasilja u porodici koji se završio kao ubistvo. Još jedan slučaj gde je ubica od ranije poznat policiji, između ostalog i po prijavama za nasilje u porodici. Još jedan slučaj gde je žena nastradala u trenutku kada je bila u procesu napuštanja nasilnika koji ju je godinama maltretirao.

Ali ja bih se sada osvrnula na jedan drugi aspekat ovog slučaja. Naime, Dejan Cvetić je bio dobrovoljac u ratovima devedesetih.



03. 12. 2012.

Ratna zona


Svako malo pa se pojavi članak koji objavljuje da se vodi rat protiv muškaraca ili dečaka i najčešće se kao najveći neprijatelji (neprijateljice) muškaraca i dečaka navode žene. I zaista, u tim člancima je sve prikazano kao rat - neko mora da pobedi, a neko da izgubi. Te tako, proklamuje se da kako žene osvajaju određene oblasti, tako ih muškarci gube - bilo to tržište rada ili obrazovanje. U Srbiji je još 2007. godine Jovana Papan objavila da se vodi rat protiv muškaraca, mada mora se priznati da je izabrala čudnu početnu ilustraciju problema. Na početku teksta Papan opisuje sada već čuvenu epizodu rijalitija 48h svadba u kojoj mladoženja priznaje da povremeno udaro po neki šamar svojoj budućoj supruzi. A kao dokaz da se vodi rat protiv muškaraca Papan koristi činjenicu da su se mnogi nakon prikazivanja epizode pobunili, i da je otpočela javna debata o nasilju u porodici.

Krajem novembra ove godine pojavio se tekst izvesne Suzan Venker, (originalno) naslovljen Rat protiv muškaraca. Letimičnim pogledom na tekst uspela sam da primetim da je prilično uvredljiv - za žene i za muškarce. Na svu sreću, našao se neko ko je bio spreman da tekst pročita i iskritikuje - naš stari znanac Majkl Kimel.


Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...