22. 12. 2013.

Kako su se mediji ogrešili o žene u 2013 godini


Ova kompilacija predstavljanja žena u medijima tokom 2013 godine kreće predstavljanjem pozitivnih primera: Malala Jusafzai kao kandidatkinja za Tajmovu ličnost godine, filmovi i serije koje nose ženski likovi i koji su bili izuzetno uspešni (Gravity, Catching Fire, Orange is the New Black) i tako dalje.

Oko 35te sekunde kreću s prikazivanjem trendova koji se nisu promenili i na žalost, njih je mnogo više.

U nekom od narednih postova, malo više o odnosu medija prema ženama kod nas.

09. 12. 2013.

Besni beli muškarci


Američki sociolog Majkl Kimel se već decenijama bavi pitanjima muškosti. On se tim pitanjem bavi u feminističkom ključu, i to je izuzetno bitno jer se često zaboravlja da i muškarci imaju rod, odnosno da kada se raspravlja o rodnim pitanjima, da se raspravlja i o muškarcima. [Majkla Kimela sam već pominjala ovde, ovde, ovde, i ovde, a moguće i na drugim mestima.]

U svojoj poslednjoj knjizi Besni beli muškarci: američka muškost na kraju jednog doba (Angry White Men: American Masculinity at the End of an Era) Majkl Kimel se bavi strahovima, strepnjama i besom belih muškaraca u Americi. Intervju sa njim o toj knjizi možete pogledati OVDE uz dve napomene - intervju je na engleskom jeziku i traje oko sat vremena. Uživajte. 

05. 12. 2013.

U odbranu "krivih" muškaraca


Saša Janković, zaštitnik građana Republike Srbije, dobitnik je nagrade "Pravi muškarac" koju u okviru kampanje "Budi muško", dodeljuje Centar E8. U tekstu objavljenom u dnevnom listu Danas, Janković navodi da je nakon dobijene nagrade dobio "mnogo čestitki, ali i kritike sa dve, na prvi pogled suprotne strane" - a te dve suprotne strane su tradicionalisti sa jedne i feminističke i LGBTIQ organizacije sa druge strane.

Ja nisam naišla ni na jednu ni na drugu stranu kritike te ću ovde prokomentarisati zašto ja smatram da je nagrada "Pravi muškarac", kao i cela ta kampanja i pored dobre namere, više štetna nego korisna, kao i na koji način odgovor Saše Jankovića na kritike upravo ilustruje svu problematičnost kampanje, nagrade i izabranog slogana.

Sumirajući kritiku "druge strane" zaštitnik građana kaže
Kritičari s te strane ističu da je notorno poznato da neravnopravnost pogađa pre svega žene i LGBTIQ osobe, te da je uvođenje „muškaraca“ u diskriminacioni diskurs u stvari „maskulinizacija“ i tog javnog polja, kojom se želi reći i postići da bez muškaraca opet nema ničega.
Nemam razloga da sumnjam u tačnost sumacije koju Saša Janković iznosi, i odmah ću reći da problem koji bih ja iznela nema veze sa time, i unapred bih negativno odgovorila na pitanje koje se postavlja na kraju teksta - "Konačno, može li se stvarno rešavati problem diskriminacije žena bez bavljenja muškarcima?"- ne, nije moguće.

Problem nije u anagažovanju muškaraca, problem je u tome kako se muškarci pozivaju da reše problem. Kampanja "Budi muško" u okviru koje se dodeljuje nagrada "Pravi muškarac", ni u jednom trenutku ne pokušava da ponudi dublju analizu problema sa kojima se muškarci suočavaju, niti pokušava da dovede u pitanje matricu u kojoj ti problemi nastaju. Umesto toga "Budi muško" operiše u istoj toj matrici po njenim principima - muškarci se dele na prave i one koji to nisu. Problem je u tome što se upravo u tenziji koja nastaje između ta dva pojma rađa nasilje.

U svom odgovoru Saša Janković upada u istu zamku u koju upada i sama kampanja, problem predstavlja kao mi (muškarci) protiv vas (žena, manjina). To se vidi u ovom pitanju koje zaštitnik građana postavlja "Žene i LGBTIQ osobe jesu žrtve diskriminatorne matrice, ali da li su jedine?" čime započinje ono što se popularno naziva "Olimpijada u potlačenosti" (Oppression Olympics). Odgovor koji na ovo pitanje on nudi jako je interesantan
Da li je moguće žmuriti na činjenicu da postoje rodno predodređene društvene uloge i očekivanja koja, bez obzira što su većinom nekorektna prema ženama, ponekad na poseban način lome i muškarce.
Saši Jankoviću po svemu sudeći nije jasno da fraza "Budi muško" - bez obzira kakvo joj se značenje pripiše - igra ključnu ulogu u nametanju restriktivnih rodnih uloga. Da bi bio muško moraš da radiš A, B ili C, ali nikako D! A to upravo poručuje kampanja "Budi muško", postoji samo jedan način da se bude muškarac. Zašto bi dečaci, mladići i muškarci, skloni nasilju reagovali pozitivno kada im kažete da oni nisu pravi muškarci? Pišući o problemima sa kojima se muškarci suočavaju Saša Janković navodi razne primere, ali ne navodi da je većina tih muškaraca posegla za nasilnim ponašanjem kako bi dokazali da "jesu muško".

Kampanja namenjena dečacima, mladićima i muškarcima upravo bi morala bi da dovede u pitanje nametanje jedne vrste muškosti, morala bi ih osloboditi, a ne da ih ponovo secka i oblikuje kako bi stali u novi, unapređeni kalup muškosti.

Postoji još jedan problem sa frazom "Budi muško". Problem je u tome što se ta poruka često upućuje i ženama, nagoveštavajući da je 'biti muško' = ' 'biti dobar/a'. Promena značenja izraza "Budi muško" bez promene odnosa društva prema 'ženskom' ("Nemoj da se ponašaš k'o žena/baba/tetka" ima negativno značenje, dok se "Budi žensko" govori samo ženama i samo kada ona treba da se vrati u pasivnu, žensku ulogu - 'budi nežna', 'budi lepa', i sl.) ne bi mnogo promenila stvari.

Kao što sam već rekla, ja se slažem sa Sašom Jankovićem da se problemi žena ne mogu rešavati bez bavljenja muškarcima. Međutim, kampanja "Budi muško" se ne bavi muškarcima, ona im daje set uputstava koja moraju pratiti kako bi bili "Pravi muškarci" - odnosno, radi isto ono što radi patrijarhalna matrica, pravi oštru podelu između onoga što je muško i onoga što je žensko, gde je jedno (muško) određeno da štiti drugo (žensko). Ostajanjem u patrijarhalnoj matrici problemi se ne mogu rešiti, neophodno ju je, zarad žena, muškaraca i onih koji se ne identifikuju u tim okvirima, razbiti.

~

Prethodno o kampanji "Budi muško" - Pogrešna adresa i Ko je prvi?

25. 11. 2013.

25. novembar - Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama

Prenosim saopštenje Mreže ŽENE PROTIV NASILJA:

FEMICID U SRBIJI
01.januar - 21. novembar 2013. godine

Femicid je rodno zasnovano ubistvo, učinjeno nad ženama, devojkama, devojčicama pa i bebama ženskog pola od strane osoba muškog pola. [1]

U Srbiji je od 01. januara do 21. novembra 2013. godine u porodično-partnerskom kontekstu ubijena 41 žena, govore medijski članci koje je analizirala Mreža Žene protiv nasilja. Prošle godine u Srbiji ubijene su 32 žene, 2011. godine 29 žena, a 2010. godine 26 žena. To znači da broj ubijenih žena u porodično partnerskom kontekstu u Srbiji iz godine u godinu raste.

U 2013. godini, kao i predhonih godina, sve ubijene žene su poznavale učinioca, a od toga deset žena ubio je sin, deset suprug, devet partner, tri bivši partner, dve bivši suprug, dve bratanac i dve vanbračni suprug. Jednu ženu ubio je vanbračni partner, jednu unuk i jednu svekar.

Četrnaest žena ubijeno je nožem, dvanaest pištoljem, dve sekirom, dve su udavljene. Jedna žena je pretučena, jedna ubijena lovačkom puškom, a devet žena ubijeno je na druge načine[2].

Dvadeset ubistava desilo se u kući/stanu koji je zajedničko vlasništvo, jedanaest u njenoj kući/stanu, a deset u drugim prostorima[3]

Četiri žene je bila starosti od 18 do 25 godina, četiri starosti od 26 do 35 godina, sedam starosti od 36 do 45 godina i devet starosti od 46 do 55 godina. Pet žena je bilo starosti od 56 do 65 godina, a dvanaest žene su bile starosti preko 65 godina. Pedeset i osam osoba ostalo je bez majke, od toga su 16 maloletna deca.

11 od 41 žene prijavile su nasilje i pre nego što se ubistvo desilo, dok je u ostalim slučajevima nepoznato da li je žena prijavljivala nasilje pre nego što se ubistvo desilo.

Važno je napomenuti da je minimum 41 žena ubijena. Pretpostavljajući da nisu svi slučajevi ubistava dospeli u medije, postoji osnovana sumnja da je ovaj broj i veći. Državne institucije imaju ogromne ingerencije u zaštiti života i bezbednosti građana/-ki. Imajući to u vidu, smatramo da država mora da obezbedi ostvarivanje prava žena i odgovarajućim sredstvima, bez odlaganja, sprovodi politiku sprečavanja, kažnjavanja i iskorenjivanja nasilja prema ženama i njegovog najbrutalnijeg oblika, femicida.

NI JEDNA ŽENA MANJE – NI JEDNA MRTVA VIŠE!

Saopštenje napisala:

Vedrana Lacmanović
Mreža Žene protiv nasilja
Autonomni ženski centar, Beograd


[1] Da bi se neko ubistvo okarakterisalo kao femicid učiniocu mora biti relevatan pol žrtve, tj. upravo činjenica da je žrtva žena. Kao takav, femicid je zločin protiv žena, motivisan mržnjom prema ženama, prezirom i osećajem nadmoći, u kom učinilac misli da ima pravo da oduzme život ženi.
[2]Tri žene ubijene su macolom, jedna štapom, jedna oštrim predmetom, jedna metalnom šipkom, jedna motkom, jedna čekićem, a jedna je poilvena lepkom i spaljena.
[3] Ostalih deset žena ubijeno je: dve na ulici, jedna u cvećari u kojoj je radila, jedna u šumi, jedna u poker klubu, jedna u komšijinoj kući, jedna u automobilu, jedna u kući njenog sina, jedna u kući njenih roditelja, jedna u kafiću.

24. 11. 2013.

Razgolićeni seksizam medija

Ilustracija uz tekst u Politici
Seksizam u srpskoj politici
Nakon dve nedelje medijske hajke koju je predvodio Blic, Vanja Hadžović je dala ostavku na mesto savetnice u Ministarstvu spoljnih poslova. A sudeći po komentarima na internetu ljudima još uvek nije jasno u čemu je problem.

Pa probajmo još jednom - pitanje njenih kvalifikacija je pokrenuto 10.11.2013. u Blicu, ali nije jasno šta je konkretno bio povod tog pisanja. Piše se kako je ona "najintrigantnija mlada savetnica u Vladi Srbije" ali ostaje nejasno zašto je tako. Piše se kako je završila Megatrend i da je nedavno upisala Diplomatsku akademiju. Takođe se pominje da je na internetu "moguće naći veliki broj vrlo provokativnih fotografija mlade savetnice". Tekst bi trebalo da zvuči neutralno, ali je sasvim jasno da dovodi u pitanje kredibilitet mlade savetnice, ne zna se zbog čega tačno (vraćamo se na ovo nešto kasnije).

"Vest" ubrzo preuzimaju drugi tabloidi, i Vanja Hadžović od mlade savetnice postaje "golišava savetnica" - njen kredibilitet postaje upitan pre svega zbog "vrlo provokativnih fotografija", dok se njeno završavanje neadekvatnog smera na fakultetu, sumnjivog fakulteta, zapošljavanje bez konkursa koristi kao odbrana kada se skrene pažnja da je napadana samo zbog fotografija.

Vratimo se sada na prvi tekst i navode u njemu. Dakle, nije jasno zašto je baš ona, baš Vanja Hadžović najintrigantnija mlada savetnica. Da li je ona jedina zaposlena u Vladi Srbije bez konkursa, ako je tako zašto to ne piše? Da li je ona jedina zaposlena iako njeno obrazovanje ne odgovara u potpunosti zahtevima posla, ako je tako zašto ne piše? Da li je jedina koja je završila Megatrend i zaposlena u Vladi Srbije? Ovo poslednje definitivno ne. Sam Blic je decembra prošle godine pisao o Megatrendizaciji Srbije. Da li je ona jedina koja na privatnom FB nalogu ima fotografije sa plaže u bikiniju? Odgovor na ovo je takođe definitivno ne, ali je ona jedina čije fotografije su objavljene u medijima. I tu se postavlja pitanje - zašto?

Savetnicama se savetuje da od sada nose ovakve kupaće kostime
Ako je zaista problem njena nestručnost, ne bi se morale objavljivati njene fotografije, a svaki tekst o njoj ne bi bio praćen njenim "golišavim" fotografijama. Međutim, upravo tako je bilo. Osim toga, ono što Blic naziva "izuzetno provokativnim fotografijama" jednostavno su fotografije u bikiniju ... na plaži ... kako provokativno.

Priča o "golišavoj savetnici" je trajala dve nedelje i epilog je jedna savetnica manje u Ministarstvu spoljnih poslova. Da li je pokrenuta priča o zapošljavanju kadrova bez konkursa (zaista nemoguće da je ona baš jedna jedina), zapošljavanju nestručnih kadrova, ispitivanju kriterijuma zapošljavanja ne samo u Ministarstvu spoljnih poslova već i u drugim ministarstvima? Naravno da ne. Jer to nije ni bio cilj. 

22. 11. 2013.

Dozvolite da vam mensplejnujemo ili Sa'ću ja da ti kažem


Mensplejnovanje, odnosno mansplaining, predstavlja snishodljivo objašnjavanje uz pretpostavku da osoba kojoj se objašnjava nikako ne bi mogla da zna bilo šta o pojmu koji se objašnjava. Kako samo ime nagoveštava, termin najčešće označava objašnjavanje koje muškarci nude ženama. Pojavu je najbolje opisala, iako je nije ona imenovala, Rebeka Solnit u tekstu Muškarci koji objašnjavaju stvari. U tekstu ona opisuje razgovor sa jednim muškarcem, u opuštenoj atmosferi, na zabavi. Trebalo bi naglasiti da je Rebeka Solnit književnica, autorka više knjiga u kojima se bavi raznim temama, od politike preko životne sredine do umetnosti. Njen sagovornik je, kako nam ona kaže "impozantan muškarac koji je zaradio brdo para baveći se advertajzingom ili nečim sličnim."

Razgovor je otpočeo muškarac pitanjem I, čujem da ste napisali par knjiga? da bi nakon njene konstatacije da je u stvari napisala nekoliko knjiga, on upitao o čemu su. Kada je Rebeka Solnit krenula da priča o temi svoje poslednje knjige (u tom trenutku) - Edvard Majbridž i industrijalizacija svakodnevnog života, na sam pomen Majbridža muškarac se ubacuje i kreće da priča o značajnoj knjizi koja je baš te godine izašla na istu temu. Iako je domaćica zabave nekoliko puta pokušala da se ubaci u razgovor i muškarcu ukaže na to da on govori o knjizi svoje sagovornice, muškarac nije odustajao. Bio je ubeđen da on sigurno bolje zna - i to je mensplejning. To nije jednostavno objašnjavanje, niti pak jednostavna ubeđenost da on zna bolje od vas - to je apsolutno neuvažavanje sagovornice do te mere da je neće ni saslušati niti joj dozvoliti da odgovori.

Najgora vrsta mensplejninga je ona koja se tiče svakodnevnog života - sada ćemo vam (ženama) mi (muškarci) objasniti zašto neka pojava nije seksistička i ne treba da vam smeta. Ništa gore od toga. Muškarci koji tvrde da bolje poznaju ženska životna iskustva od samih žena koje ih svakodnevno žive. Ali i ništa češće od toga.

Mensplejning nije nužno vezan za rod, može biti vezan i za rasu, klasu, seksualnu orijentaciju itd.

~ ~ ~ 

Prošle nedelje je Lilly Allen objavila spot za pesmu Hard out here. Nesumnjivo inspirisana (između ostalog i) 'slučajem' Miley Cyrus i Robina Thicka, Lilly Allen pokušava da ukaže na seksizam sveprisutan u muzičkoj industriji. Kažem pokušava, jer, i pored svih kvaliteta koje pesma nesumnjivo ima, ima i jedan ogroman problem - rasizam i seksizam spram žena obojene kože [napomena o ovom terminu kao dodatak na kraju teksta].


11. 11. 2013.

Sloboda rodnog govora ili lingvističke frustracije

Kao što će "ruža pod bilo kojim imenom prijatno mirisati" (V.Šekspir, Romeo i Julija, čin II, scena 1), tako će optužba da je nedojebana upućena ženi jednako smrdeti bez obzira kako i ko je uputi. Iako se na prvi pogled čini da je optužiti neku da je nedojebana samo navođenje činjeničnog stanja, a u svrhu rasvetljavanja ponašanja ili izjave, ta optužba je u stvari i vrsta poziva. Ta žena je nedojebana > treba je dojebati (bez obzira na svu besmislenost pojma 'dojebanosti'> treba joj pokazati kako stoje stvari > treba joj pokazati ko je glavni. Jer svemoćni penis će sve izlečiti, od seksualne orijentacije do zahteva da se poštuje slaganje u rodu i broju.

Mene trenutno, zahvaljujući Večernjim novostima i Dragoljubu Petroviću, interesuje veza nedojebanosti i slaganja u rodu i broju.

I kao što rekoh, bez obzira na odabrani izraz, nedojebanost jednako smrdi, mada moram priznati da je jedan lingvista mogao da smisli i poetičniji/bolji/razumljiviji način da preimenuje nedojebanost. "Prestale da se same seksaju" - zvuči kao da su navodno neimenovane frustrirane žene prestale da masturbiraju, pa se onda možemo zapitati odakle lingvisti ta informacija, zašto ga to brine i tako dalje. Sve u svemu nezgrapna fraza nedostojna jednog lingviste - čak bih mogla da kažem da nije u duhu srpskog jezika. Ostavljam mogućnost da je autorka teksta, Jovanka Simić, preuzela na sebe odgovornost da termin koji je lingvista originalno upotrebio pokušala, najbolje što je mogla, da upriliči za novinsko izdanje. Ali za tu tvrdnju nema dokaza, te ostajemo pri tome da je kovanica "frustrirane žene koje su prestale da se same seksaju" delo lingviste Dragoljuba Petrovića.

Malo pre sam pomenula "navodno neimenovane" žene, jer kada priča o ženama koje se bore za rodnu osetljivost jezika svima nam je jasno o kome govori Petrović - to su pre svega lingvistkinje, njegove koleginice, konkretnije Svenka Savić, Marijana Čanak, Veronika Mitro i Gordana Štasni, autorke knjige Rod i jezik. Pre neki dan je u Danas-u objavljen tekst o rodno senzitivnom jeziku i autorka teksta, Marjana Stevanovič, zaključuje
Međutim, ni u akademskoj zajednici, gde bi prvo trebalo, još nije prepoznat značaj takve prakse. U stvari, za ovaj nezgodan jezički problem već je pronađeno rešenje, začuđujuće jednostavno - postojanje diskriminacije u jeziku se prosto negira.
Ali kao što vidimo, nije u pitanju prosto negiranje problema, već se ide i korak dalje. Krijući se iza skuta preminule lingvistkinje Milke Ivić, Dragoljub Petrović protiv rodno senzitivnog jezika ne priča u bilo kakvom kontekstu, već u kontekstu "gušenja srpstva i srpskog jezika". Dakle, nije u pitanju puka negacija, već proglašavanje onih koje se bore za rodno senzitivan jezik gušiteljkama srpstva, ni manje ni više. One se ne ignorišu, one se označavaju za agresorke.

U toj borbi Večernje novosti čine sve što mogu. Objavljuju tekst Žene ruše Hilandar?, čime se nastavlja tema žene koje uništavaju srpstvo, ali zašto ostati na tome? Zašto ne ispoštovati učenje lingviste Dragoljuba Petrovića do kraja...


...ili otići korak dalje i ženama negirati i feminizam. Dakle, ne samo da ženama mesto nije među akademicima, lingvistima, profesorima, hirurzima i svim onim zanimanjima ili pozicijama koja Petroviću ružno zvuče u ženskom rodu, ženama nije mesto ni među aktivistima koji se bore za prava žena.

Simbolično isključivanje žena kroz upotrebu rodno nesenzitivnog jezika možda nije trenutno najvažnije feminističko pitanje kod nas. Ali je ono pitanje koje nam najjasnije pokazuje koliko smo daleko od ravnopravnosti.

13. 10. 2013.

Tačan odgovor, nastavak

Nakon lošeg snalaženja u emisiji Buđenje, prilikom najavljivanja ovogodišnjeg Oktobarskog salona, Mia David nudi izvinjenje u emisiji "Život kao takav". Svaka pohvala za Miu David što je javno priznala grešku i ponudila izvinjenje.

[Oko šestog minuta] Vas četiri ste feministkinje i izložba je feministička, i pošto sam ja najavljujući u jednom od programa pre nekoliko dana napravila jedan gaf koji, ili ne znam kako bih rekla, napravila jednu nespretnu konstrukciju, izjavu koja je izazvala jako puno reakcija, ja bih volela da o tome malo pričamo. Mislim prvo bih htela da se izvinim svima koje sam povredila tom svojom izjavom, koja zaista nije bila zlonamerna, i mislim da je jako važno da o tome pričamo, zato što baš ako prihvatimo ideju da izjava nije bila zlonamerna, postavlja se u stvari to pitanje te edukacije svih građana o tome šta je feminizam, šta su u stvari, kako o njemu treba govoriti, šta su mesta koja su bolna, kako da jačamo tu scenu i kako da učinimo da u stvari te teme budu i prisutnije i da u stvari, meni se čini da nedostatak obrazovanja uvek najveći problem. 

Sa Oktobarskog salona

Rebrandiranje feminizma

Milica Jovanović je ljubazno prevela tekst If you're a feminist you'll be called a man-hater. You don't need rebranding autorke Laurie Penny. Hvala Milici i uživajte.


Ako ste feministkinja optužiće vas da mrzite muškarce. 
Nema potrebe da se vi menjate

Niko ne voli feministkinje. Tako makar kažu istraživači sa Univerziteta u Torontu na osnovu studije koja je pokazala da se ljudi i dalje oslanjaju na stereotipe o „tipičnoj” feminističkoj aktivistkinji, uključujući da je „zapuštena“ i da „mrzi muškarce“. Ovi stereotipi izgleda ozbiljno slabe privlačnost borbe za ženska prava kao životnog stila. Feminizam je u haosu i mora da se sredi. Da bi bio „relevantan savremenoj mladoj ženi“ treba da obrije noge i sredi frizuru.

Tako misli i Elle. Magazin za modu i lepotu, istorijski ne naročito bitan priručnik za rodnu revoluciju, ovog meseca je svoj doprinos dao reportažom o „rebrendiranju feminizma“, pozivajući tri advertajzing agencije da doteraju izgled rodnih politika. Rezultat su dijagrami i ružičaste relativizacije kojima se prikrivaju ružne, nezgodne crte ženskog oslobađanja. Takva je, na primer, i reč feminizam koja nekima naročito smeta. Smatraju da bi bilo bolje da dok govorimo o poslu, platama i seksualnom nasilju uzmemo u obzir kako se muškarci osećaju, da ta priča ne zvuči toliko preteće, da bude lepo upakovana; misle da je bolje da govorimo o „ekvalizmu“ (equalism), ako već moramo da govorimo. Oni koji imaju interesa da se status quo održi, više bi voleli da se mlade žene ponašaju onako kako se od njih očekuje – da čine sve oko sebe, uključujući i naše politike, što je moguće lepšim i prijatnijim.

Rebrendiranje feminizma kao poželjnog životnog stila, primamljivog aksesoara, kome je lako prilagoditi se kao detoks dijeti i koji je jednako dobroćudan, nije nova ideja. Niti je Elle prvi modni i lifestyle časopis koji se bavi tim zadatkom. Nažalost, izgleda da nema mnogo toga što bi se u feminizmu moglo „rebrendirati“, a da se ne izgubi njegova suštinska energija, koja je složena, zahtevna i puna pravednog gneva. Možda ga možete lakirati i učiniti seksi, ali vam na kraju postane jasno da se od reči „feminizam“ strepi zato što je to zastrašujuća ideja za svakog ko ima koristi od muških privilegija. Feminizam zahteva od muškaraca da prihvate svet u kome neće imati super poseban tretman samo zato što su rođeni kao muškarci. Nema tog zabavnog fonta koji će ovaj zahtev učiniti prihvatljivijim.

Nisu „savremene mlade žene“ te koje treba uveravati da je feminizam i dalje neophodan i „relevantan“. Tehnološke promene su izazvale pravi cunami aktivizma vezanog za rod i politike, od inicijativa kakve su Unslut projekat i Svakodnevni seksizam (Everyday Sexism) do postepenih kulturoloških promena kao što su burne reakcije na seksualno nasilje u Indiji. U svim tim pokretima, mlade žene predvode front, zajedno sa nešto preostalih borkinja iz starijih generacija koje još nisu iznurene decenijama ismevanja i marginalizacije. Dok modna štampa i industrija lepote i dalje investiraju u predstavu mlade žene kao prilagodljive, pristupačne i beskrajno opsednute potrebom da se dopadne dečacima, žene i devojke u stvarnom svetu bore se protiv kulture koja istrajava u pokušajima da reprezentuje naše želje i rebrendira naše politike kao pufnasti tržišni artikal.

Stereotip o ružnoj, nedojebanoj feminstkinji postoji s dobrim razlogom – to je još uvek najbolja, poslednja linija odbrane od svake žene koja je pomalo preglasna, pomalo previše politizovana. Samo joj reci da je, ako tako nastavi, niko neće voleti. Možda grešim, ali oduvek sam verovala da je smisao feminističke politike – smisao svake radikalne politike – između ostalog i u tome što su neki principi važniji od toga da se dopadne svima, posebno onim muškarcima koji bi radije da se žena tiho osmehuje i nosi dugu kosu.

Rečima stare sifražistkinje i aktivistkinje za ljudska prava, Suzan B Antoni: „Oprezni, pažljivi ljudi koji vode računa o svojoj reputaciji ili društvenom ugledu nikad ne donose promene. Oni koji su istinski predani, spremni su da stanu uz prezrene ideje i njihove zastupnike, bez obzira na posledice.“

Nisam baš stara, ali imam dovoljno godina da primetim da sam muškarcima bivala najprivlačnija upravo u onim periodima života kada sam bila najranjivija, najnemoćnija i najnesigurnija. Periodi u kojima sam najjača i najhrabrija, dani u kojima sam bila najponosnija na svoja postignuća – to je vreme kada su me zvali komplikovanom kučkom. Takav je izbor pred ženama, i danas, kao i bilo kada u istoriji: koliko smo spremne da žrtvujemo da bismo se svidele muškarcima.

11. 10. 2013.

Tačan odgovor

Najavljujući ovogodišnji Oktobarski salon u emisiji Buđenje, oko 12tog minuta, Mia David je naišla na sasvim očekivano pitanje - očekivano budući da su na ovogodišnjem Oktobarskom salonu zastupljeni feministički radovi:

Gorica: Uglavnom postoji predrasuda kada se kaže feminizam misli se da su to žene koje mrze muškarce.
Dragan: Da, da, da sto posto.
Mia: Da postoje predrasude...
Dragan: ... i ružne žene.
Gorica: ... da ružne žene koje mrze muškarce.
Mia: ... i da su često lezbejke. Ove su sve žene [učesnice Oktobarskog salona, prim. AJ] nisu ružne, sve su udate, i imaju decu, i kako bih rekla mogu biti svuda oko nas.
Gorica: Jadni njihovi muževi.
Dragan: Da, šta on sve trpi, to mora da su neke šonje.

Svaka feministkinja ili osoba koja pomene feminizam naišla je na ovo "Ali sve feministkinje mrze muškarce, sve su ružne, dlakave i lezbejke". Koren ove predrasude se nalazi u muško-centričnom svetu u kome živimo - ona mora da je feministkinja zato što ni jedan muškarac nije hteo da je oženi pa je sada besna i zato mrzi muškarce, a ni jedan je nije hteo jer je ružna i dlakava i zato sada spava sa ženama. U muško-centričnom svetu "prave lezbejke" ne postoje, postoje samo one koje su na lezbejstvo "primorane" jer ih muškarci ne žele.

U muško-centričnom svetu muškarci su uvek u centru pažnje, uvek imaju svog glasnogovornika, uvek imaju svog predstavnika; uvek se sve vrti oko njih. Uključujući i žene; one se bore za njihovu pažnju. Čim se osa malo izmesti, osete se ugroženim - zato što znaju da ne biti u centru pažnje u svakom trenutku znači biti nevidljiv, tačnije nevidljiva. To znaju jer vide i svesni su (bez obzira na sve) kakav tretman dobijaju one/i koji su označeni kao Druge/i.  

I tu nastaje zabuna i tu se rađa ova predrasuda - feminizam odnosno feministkinje i feministi se ne bore da se svetla pozornice upere u žene, i da se stvori žensko-centričan svet, već se bore za uništavanje sveta u kome jedna grupa ljudi dominira pozornicom. Bore se za svet u kome svaka/o ima jednake mogućnosti.

I to bi bio jedan od mnogih odgovora koji je Mia David mogla da ponudi, međutim, ona se odlučila da podrži predrasudu i da feministkinje koje učestvuju na Oktobarskom salonu "odbrani" time što će ih nasilno vratiti u muško-centričan svet - eto one su lepe, udate, one su majke, dakle privlačne su muškarcima, i stoga su dobre. Ta izjava je za svaku osudu, i Mia David bi morala da ponudi zvanično izvinjenje pre svega organizatorkama - kolektivu Red Min(e)d, kao i učesnicama i učesnicima Oktobarskog salona, a zatim i svim feministkinjama i feministima.

07. 10. 2013.

"La mala educación"

[Napomena: nikada nisam odgledala film La mala educación; naslov izabran zbog naslova]

Septembra meseca počela je škola, kao i svake godine. Za učenike i učenice deset srednjih škola u Vojvodini ova školska godina će biti jako posebna - oni i one će biti polaznici/e pilot nastave o reproduktivnom zdravlju. Nećemo sada ulaziti u to da li je dobro ili potrebno organizovati ovu vrstu obrazovanja u srednjim školama ili bi edukaciju o reproduktivnom zdravlju trebalo prepustiti roditeljima odnosno starateljima, mada je i to zanimljiva tema. Sada ćemo se pozabaviti "skandaloznošću" udžbenika Zdrvastveno vaspitanje o reproduktivnom zdravlju.

Autori sajta Prva Srbija apsolutno su frapirani udžbenikom (neću stavljati link, ako vas interesuje potražite).


Napravili su i listu najskandaloznijih tvrdnji koje se mogu naći u udžbeniku. Naravno, većina 'skandaloznih' tvrdnji je vezana za homoseksualnost. Redakcija sajta Prva Srbija je skandalizirana time što se, zamislite, homoseksualnost ne navodi kao bolest ili izopačenost ili neka strašna aždaja koju junački treba mlatnuti maljem po glavi. A zašto bi u jednom udžbeniku pisalo tako nešto, da je homoseksualnost sasvim "normalna i pozitivna varijacija ljudske seksualnosti"? Pa možda zato što homoseksualnost to i jeste, i možda zato što se svetski i domaći medicinski stručnjaci sa time slažu.

Osim ovog, prilično očekivanog frapiranja i skandaliziranja od strane redakcija Prve Srbije, meni je najinteresantnije bilo ovo, stavljeno na deveto mesto liste skandaloznih tvrdnji:





Apsolutno skandalozno! U tom udžbeniku piše da su muškarci i žene jednaki! Skandalozno! Učiće naše devojčice da mogu da biraju da li će graditi karijeru ili brinuti o deci ili i jedno i drugo uz pomoć partnera ili partnerke. O horora! Učiće naše devojčice da vrede koliko i dečaci i da treba da očekuju isti tretman. Strašno!

Učiće naše dečake da ne moraju biti jaki u svakom trenutku i da nije sramota da se oslone na osobe iz svog okruženja, da nije sramota potražiti pomoć. O skandala! Naučiće dečake da oni mogu jednako dobro da brinu o deci i drugima kao i devojčice. Strašno! Možda čak i nauče naše dečake da nasilje ne rešava probleme. Ništa strašnije od toga!

Šalu na stranu, iako ne postoji udžbenik u kome piše da žene treba da čuvaju decu, a muškarci zarađuju pare, ili da su žene slabe, a muškarci jaki, to je poruka koja se dobija sa svih strana u svakom trenutku. Na primer, svaka političarka će u nekom trenutku biti upitana kako usklađuje zahtevan posao i porodične obaveze. Političare to niko ne pita, jer se podrazumeva da je njihova obaveza, što se porodice tiče, da obezbede finansijska sredstva. U medijima čitamo i slušamo o 'lepšem' ili 'slabijem' polu (ženski pol) i o 'jačem' polu (muški pol). Od malena se devojčicama zabranjuje da se igraju grubih igara jer to "ne priliči devojčicama". Kada dečaci fizički napadaju jedni druge to se označava kao "dečačka igra". Kada su grubi prema devojčicama, to se označava kao pokazivanje naklonosti (!). Bez obzira šta bilo ko tvrdi o 'prirodnosti' rodnih uloga, muškarci i žene se, od malena i tokom celog života uče kako da budu muškarci i žene.

Međutim, zar je zaista toliko skandalozno ponuditi mladima mogućnost da sami definišu sebe? Zar je toliko skandalozno tvrditi da žene i muškarci mogu i treba da budu jednaki? Kada živite u binarnom svetu, u svetu oštrih suprotnosti, u svetu u kome je sramota da muškarac pokaže osećanja, a žena ambiciju, to jeste skandalozno. Ali takav svet nije funkcionalan, jer u njemu nema mogućnosti za iskazivanje svih nijansi koje postoje između krajnjih odrednica muško/žensko. Takav svet je i opasan, pre svega za one koji se iz bilo kog razloga ne uklapaju u rigidno definisane rodne uloge, ali i za one koji se uklapaju, odnosno pokušavaju da se uklope u te uloge. Konačno, to je ograničen svet koji se mora dekonstruisati.


26. 09. 2013.

Vidi šta su mi uradile od interneta, mama!


Došao je i taj dan: e-novine dobijaju e-novinski tretman. Uživajte u ozabavljenom pisaniju Ištvana Kaića! 
~

Vidi mama kako sam pametan, vidi! Da smena gradonačelnika Beograda Dragana Drvoseka Đilasa, ostavlja posledice na „nezavisne i objektivne” medije kakav je toaletoid Blic, pokazuje i današnja ekskluzivna vest u rubrici zabava pod nazivom „Bivša teniserka Martina Hingis uz pomoć majke pretukla supruga”

Vidi mama, pronikao sam u um savremenih feministkinja! Najpre, promiskuitetna dilema koja deluje zanimljivo spram ove interesne grupe nad kojom bi se svaka savremena feministkinja postidela i ispovratila,
Vidi mama, znam i sport! jeste pitanje koje nam je servirao DS Veselin Simonović, a reternirala legendarna švajcarska teniserka: kako razumeti famozni deo „uz pomoć” u naslovu? 
Vidi mama, ponovo sam pametan! Da li su majka i ćerka tukle muža, ili je ćerka uzela majku i „uz pomoć” iste tukla muža?

Vidi mama, koliko seksizma bez i jedne tačke! Možda inače ne bi bilo posebnog razloga da se bavimo ovim nasiljem u porodici, ali vanredna situacija sa misterioznom proviktorijanskom udrugom Žene sa interneta, kojom se deca, devojke, žene, domaćice, poslovne žene, muškarače, patrijarhalne, žene-zmajevi, uvlakačice, lobistkinje, udavače, neudavače, hipsterke, neizabrane gradonačelnice, evroatlantkinje – a pre svega moralne i ugledne babe narikače – pokušavaju opozvati od svake dalje masturbacije ispred računara nad neodoljivim telima u fotogalerijama malog jeretičkog portala e-novine, i umesto toga skoro pa dverjanski promovisati „porodične vrednosti” sa što većom cenzurom seksa, kaže nam drugačije.

Vidi mama, toliko sam besan, al' neću da kažem na koga (koju), nego ću da analiziram do besvesti članak u Blicu! Ali, ovo nije ništa, jer misterija postaje sve veća kako se dalje čita vest: „Martinin suprug Tibo Hutin (Thibault) tvrdi da ga je žena pre ovog incidenta varala sa velikim brojem muškaraca i da joj je sve opraštao, ali da je ovog puta prevršila svaku meru.” Iako je u ovakvim situacijama ishod obično obrnut i muškarac redovno agresor, zašto je pa sad Martina, ako je varala muža, bila ta koja je, valjda, koristila svoju majku u svojstvu reketa i palirala muževljevo telo zamišljajući da je loptica koja putuje prema protivnici? 
Mama, zašto me Žene ne vole? Šta će reći Žene sa interneta, hoće li se odreći Martine kao žene?

Vidi šta su mi uradile od interneta, mama! U svakom slučaju, Martina, nesporno žena, možda i žena sa interneta, budući da ima svoje stranice na drušvenim mrežama, istukla je muža zato što ga je varala. Ako ga je zbog toga tukla, možda ga krivi i za to što je do toga uopšte moralo doći, tako da ipak na neki način zasluženo dobija batine, u intelektualnom rasulu našla se mizogina e-redakcija koja ni demokratskim glasanjem nije uspela da razluči šta se to zaboga desilo i zbog čega.

Vidi mama, mentalna gimnastika! Tako mu i treba kad je mlakonja, i što se žena sa interneta po imenu Martina nije našla sasvim zadovoljena pored njega. Jer pored pravog muškarca nema mesta za druge muškarce, rekle bi moralistkinje. Zato nije Martina ta koja je prevarila muža, nego je muž prevario nju jer se predstavljao kao pravi, pa ju je zajebao tako da se to ne prašta. A kako se desilo da ga vara, znači da ju je izneverio, što je opet krunski dokaz da je on kriv. 
Vidi mama, vidi kako su sve žene, osim tebe, grozne, vidi! Čudima ipak nikad kraja, na šta ukazuje i nedavna izjava maltretiranog muža, Tiboa Hutina za International Business Times: „Martina na veoma poseban način shvata moral. Uvek je bila takva; mislim da je uvek bila neverna svojim momcima. Ona nije usamljena u svetu tenisa, što sad zasigurno znam. Ali mislio sam da je ona drugačija od drugih i da me stvarno voli”, rekao je patetični, namagarčeni i još prebijeni muž.
Navode da je Hutin pretučen je delimično potvrdila i švajcarska policija, koja je kazala da su dobili poziv o porodičnom nasilju u kući teniserke. 
Mrzim, mrzim, mrzim, žene, ali one malo manje obraćaju pažnju na mene Utučena velikom obmanom muža, Martina Hingis se za sada nije oglasila povodom ovog događaja, a u matrijarhalnim delovima interneta kolaju glasine da neće davati izjave za javnost, valjda dok se ne konsultuje sa Biljanom Srbljanović, samozvanom ekspertkinjom za ženske shopping probleme i druga pitanja od šireg društvenog značaja. 
Vidi mama, našao sam jednog izdajicu roda svoga! Međutim, u daljem tekstu saznajemo da se ženama, bilo u svojstvu vršiteljki radnje ili sredstva pomoću kog se nanosi bol, pridružio i jedan od Martininih partnera Silvio (nije Berluskoni), što može da znači da, pod pretpostavkom da žene ne iskorištavaju muškarce osim kada to iz nekih razloga nisu zaslužili, a čim ih tuku onda su zaslužili. Da li je greh muškarca koji ne zadovoljava sve uslove visoko podignute lestvice bio toliki da je čak i jedan drugi muškarac morao da uleti da ga nauči pameti kako treba postupati sa ženama i nipošto ne izneveravati njihova očekivanja?

27. 08. 2013.

Mahi, mahi, mahinalno - drugi nastavak

Nastavljamo sa tekstom o Centru za razvoj prava muškaraca heteroseksualne orijentacije, i u ovom delu se bavimo zbrkom u glavi predsednika Centra, Gorana Puzića. Uživajte.

Deo treći: O kognitivnoj disonanci 

Kognitivna disonanca predstavlja situaciju u kojoj pokušavate da u isto vreme održite dva dijametralno suprotna uverenja, stavove ili načine delovanja. Teoriju o kognitivnoj disonanci je razvio psiholog Leon Festinger 1957 godine. Po toj teoriji, postojanje kognitivne disonance stvara osećanje neprijatnosti koje vodi do promene jednog od stava, uverenja ili načina delovanja kako bi se održala harmonija kojoj um teži.

Nasuprot teoriji, u praksi interent komentarisanja termin 'kognitivna disonanca' se koristi kao opis komentara, tekstova, postova i svega drugog, što sadrži kontradiktorne stavove. Razlika je u tome što se ovim terminom na internetu opisuju stavovi osoba koje ne teže uspostavljanju ravnoteže time što će jedan stav promeniti, već upravo, raznim mentalnim gimnastikama teže da oba stava opravdaju. U komentarisanju stavova Gorana Puzića, ja ću se koristiti internetskom interpretacijom termina.

Goran Puzić pokušava da objasni svoje stavove

18. 08. 2013.

Mahi, mahi, mahinalno - prvi nastavak

Sledi poduži tekst o Centru za razvoj prava muškaraca heteroseksualne orijentacije u više nastavaka. Najverovatnije će ih biti tri, ali može se desiti da dobijete i bonus tekst. Radi lakše orijentacije, nastavci su podeljeni na delove. Čemu toliko tekstova o jednoj nevladinoj organizaciji, odnosno Centru, za koji do juče niko nije čuo? O tome će najviše biti reči u poslednjem delu, međutim, samo da napomenem da sam, za potrebe ovih tekstova, odslušala i transkribovala najveći deo ovog polu-časovnog intervjua sa predsednikom Centra Goranom Puzićem. I ne, ovo uopšte nije pasivno-agresivna poruka kako bih vas naterala da pročitate moj tekst. Možda samo malo...

Deo prvi: O Centru za razvoj prava muškaraca heteroseksualne orijentacije

Krajem 2011 godine u Srbiji je osnovan Centar za razvoj prava muškaraca heteroseksualne orijentacije. Kako bismo ih bolje upoznali koristićemo radio intervju predsednika Centra iz 2012 godine. Predsednik udruženja je doc. Dr Goran Puzić, inače prodekan za nastavu na Fakultetu za poslovne studije Vršac (Univerzitet Megatrend) I professor na istom fakultetu.

Krenimo od inspiracije za nastanak ovog centra.

Ne možete da planirate gde ćete biti kada dobijete inspiraciju
U jednom neformalnom razgovoru dok smo zaista pekli roštilj kod jednog prijatelja pogledali smo dve TV stanice oko 11 noću. To je bilo negde septembra meseca prošle godine. Šta smo zaključili i zašto smo osnovali centar naravno i vrlo intrigantan naziv. Kad smo pogledali RTS1 u tom periodu naravno bila je gej populacija prisutna. Na B92 čekajući vesti bile su prisutne feministkinje i ja sam onako mahinalno rekao "ljudi moji pa šta je ovo samo gej populacija i feministkinje, gde su radnici ljudi kojima su razorene fabrike ljudi koji su ostali bez posla ljudi koji su u velikim problemima i gde su naravno muškarci ako se stalno borimo za prava žena sa jedne strane i sa druge strane imamo dosta prisutni uticaj gej populacije počev od onih ovaj organizacija prve gej parade pa i pokušaja organizacije druge gej parade zaključili smo da je najbolje osnovati centar koji će direktno da se bori protiv toga". I ja sam izabran na skupštini za predsednika. 

09. 08. 2013.

Mi smo ovde samo zbog ljubavi ... i para

Ma kakve veze ovo ima sa Gučom?
Počela je Guča.
Pred najvećim šatorom u Guči okupio se svet. I staro i mlado i muško i žensko gleda i ne trepće. Unutra polugole devojke, crnka i plavuša, zanosno igraju i mešaju grudima i kukovima. Na oznojenim telima nalepljene su im novčanice.
obaveštava nas Blic. Tekst se bavi dvema devojkama koje u Guči goste zabavljaju plesom. Bavi se njihovim motivima. Dve stvari su interesantne u ovom tekstu. Kako devojke opisuju to što rade i zašto to rade, i ljudi koje one zabavljaju. Krenimo od dve devojke.

Njihov motiv je naglašen već u naslovu. Iako nas u samom tekstu obaveštavaju da devojke dobijaju supstancijalne bakšiše ("kite ih novčanicama od hiljadu dinara") u naslovu, a i u tekstu, nas same devojke obaveštavaju da su njihovi motivi ljubav prema plesu i pažnji. Takođe smo obavešteni da su njih dve studentkinje i da studiraju u Beogradu (jedna medicinu, druga psihologiju). Nije nikakva tajna da je Beograd izuzetno skup grad za život, naročito za studente i studentkinje, naročito za one koji nisu iz Beograda. Treba platiti kiriju, treba se prehraniti, treba platiti ispite, nabaviti knjige, zašto bi onda bilo sramota zarađivati pare. Opcija za studente i studentkinje nema mnogo, većina su izuzetno eksploatatorske i slabo plaćene, pa zašto bi bio problem da otvoreno kažu da za nekoliko dana angažmana u Guči mogu da zarade koliko za mesec-dva ili pak tri meseca rada u kafićima. Što bi rekla Missy Elliot


31. 07. 2013.

Strogo kontrolisana tela

Anorexia nervosa
Psihijatrijski poremećaj koji karakterišu nerealan strah od gojenja, samo-izgladnjivanje i pogrešna percepcija tela. Osoba je opsednuta željom da postane sve tanja i ograničava unos hrane do tačke gde zdravlje postaje ugroženo. Ovaj poremećaj može biti fatalan.

Rad niške umetnice Marije Jović koja je jula 2012 preminula od posledica anoreksije
Grčka voditeljka i manekenka Nana Karađani izašla je u javnost sa fotografijama na kojima se jasno vidi da boluje od anoreksije. Navodno, to je uradila kako bi skrenula pažnju na taj izuzetno ozbiljan problem. Domaći mediji su takođe preneli priču o Nani Karađani, i Blic je odlučio da tekst naslovi na sledeći način: Lepa grčka voditeljka zbog anoreksije postala kostur i zadržaćemo se malo na tom naslovu pre nego što krenemo sa iščitavanjem teksta.

12. 07. 2013.

Neobrazovana i trudna - idealna žena Vladislava Đorđevića

Vraćamo se onome što najviše volimo - e-novinskom tretiranju teksta Vladislava Đorđevića. Zarad autentičnosti, tekst Vladislava Đorđevića ispisan je u originalu, ćiriličnim pismom. Pa krenimo.
~ ~ ~

Владислав Ђорђевић: ПОСЛЕДИЦЕ ШКОЛОВАЊА ДЕВОЈАКА НА БРАК И ПОРОДИЦУ

Školska fantazija Vladislava Đorđevića
(inače ilustracija teksta objavljenog na sajtu srpskog književnog kluba)
Zašto li sve devojke beže od njega, pardon iz njega: Савремени српски интелектуалци – демографи, антрополози, социолози, психолози и ини – дају различите одговоре на питање: зашто је Србија захваћена депопулацијом – одумирањем становништва? Главни разлог депопулацији заправо је једноставан: одлазак девојака са села у град.

Da mu ne propadnu časovi latinskog: 1. Сеоски егзодус (exodus ruralis)

11. 07. 2013.

Zločini i (ne)kazne

Novembra meseca 2012 godine u Novom Sadu brutalno je ubijena Vladislava Červenko. Na smrt ju je pretukao njen momak. Pre manje od nedelju dana ubica Vladislave Červenko je osuđen na 35 godina zatvora. Od zločina, do hapšenja i na kraju do presude prošlo je manje od godinu dana i to, na žalost, za srpsko pravosuđe predstavlja izuzetak.

Spora i nedostižna?
Ovo je takođe jedan od retkih slučajeva gde su mediji imali prilike, i odlučili da proprate slučaj do presude. Brzina kojom je proces vođen sigurno je doprinela ovome. Previše često smo ostavljeni sa vestima o ubistvima u porodici, koja se neretko dešavaju nakon godina zlostavljanja, nakon bezbroj prijava policiji, i previše često ostajemo samo sa imenom ubice, bez ikakvog saznanja da li je, i na koji način kažnjen. Ovime se glorifikuje nasilje, žrtve bivaju viktimizirane po drugi put, i stvara se utisak da za određenu vrstu zločina kazna ne postoji.

Iako je ubica Vladislave Červenko osuđen, i iako su mediji taj podatak objavili, ipak je očigledno da je izveštavanje o slučajevima partnerskog nasilja i nasilja u porodici na jako niskom nivou. U većini vesti ime ubice se pominje nekoliko puta, dok je žrtva, Vladislava Červenko, označena kao 'manekenka' ili 'devojka' (eventualno 'nesrećna devojka'). Time se stvara utisak da je ubica ličnost, dok je žrtva zamenjiva, ona može biti bilo koja.

25. 06. 2013.

Povodom slučaja M.M.

Tekst sa zvaničnog bloga Žena s Interneta čija sam i ja članica


“Žene s Interneta” stoje uz M. M. koju mediji i brojni komentatori po društvenim mrežama i novinskim portalima besomučno i brutalno razvlače, osuđuju i napadaju, služeći se uvreženim kulturnim narativom o ženama koje prijavljuju lažna silovanja,  da li zbog slave i notornosti, da li zbog želje da napakoste muškarcima. U realnosti, pak, žene se masovno boje i stide da prijave silovanje, dobrim delom zbog opšteg nepoverenja i socijalne stigme kojima doprinosi izveštavanje kome s užasom svedočimo.
Bez ikakvog srama i elementarne ljudske pristojnosti i kršeći pravila novinarskog kodeksa novine 24 sata, Blic , Kurir, Press, Novosti, i brojni drugi mediji izveštavaju kako M. M. nije silovana, a tu tvrdnju potkrepljuju pozivanjem na lekarski pregled i na policijske izvore koji opisuju njeno nepouzdano svedočenje.
Da raščistimo: lekarskim pregledom se NE može utvrditi da žena nije silovana. To što policija, navodno, „sumnja u njenu verziju priče“, NIJE dokaz da je ona netačna.
Sem toga, silovanje je traumatično iskustvo te je sasvim logično da žrtva ne da jasnu i koherentnu izjavu o okolnostima i počiniocima zločina. Pride, zločin silovanja ne mora da uključuje primenu fizičke sile, a često uključuje druge vrste onesposobljavanja kao što su alkohol i droge koje mogu da utiču na žrtvino kasnije svedočenje. Najzad, i najvažnije, policija nipošto ne treba da svoje „sumnje“ objavljuje javnosti! Ovakvo izveštavanje, pak, jeste aktivni činilac u kreiranju atmosfere straha, stida i nemoći za žrtve silovanja kao i za sve žene. Svaka spekulacija o tome kako se zločin možda nije dogodio jeste NEHUMANA I NEPRISTOJNA.
Senazacionalističko pisanje medija o jako osetljivoj temi silovanja proizvodi sasvim konkretne i izuzetno štetne posledice po konkretnu ženu i šire društvo, a koje se mogu naslutiti po komentarima na internet stranicama pomenutih medija. Komentatori koji se pak osećaju pozvanim da se na račun ove priče sprdaju, da vređaju ovu ženu, spekulišu o njenim motivima i karakteru, te da se nad njom verbalno iživljavaju na sve moguće načine – nemaju u sebi više ni dozu ljudskosti. Patrijarhalna dehumanizacija žena u krajnjoj liniji delegitimiše svaku pretenziju na ljudskost kod onih koji u njoj aktivno učestvuju.
Prilažemo i link do priručnika Autonomnog ženskog centra sa osnovnim informacijama o užasnom zločinu silovanja i praktičnim savetima o tome kako pomoći ženama.
Solidarne sa ženama, uvek i svuda!
Žene sa Interneta

11. 06. 2013.

Zar ženskinju dati muško obrazovanje?

No girls allowed!
Osim toga, kakvu će korist imati ovo malo države i ovaj raskomadani narod ako i ženskinju da muško obrazovanje? Da li će se na ovaj način doći do razumnijih domaćica i spremnijih matera? Ne samo da sumnjam, već protivno mislim. Ovako radeći, mi prosto u ženskinju spremamo konkurente muškima. Kom li onda ostavljamo poslove domaćica i matera? Sve mi se čini da mi rasipamo snagu narodu radeći na ovaj način. Za ženskinje ženske škole dajmo. Za obe je strane štetno da zajedno uče.
Pišući izveštaj za školsku 1890/91 godinu ministarstvu prosvete i crkvenih pitanja direktor Niške gimnazije Mihailo Marković posebno je naglasio problem zajedničkog obrazovanja mladića i devojaka. On ističe da se time izaziva nesklad u muško-ženskim odnosima, odnosno da umesto sklada i saradnje možemo da se susretnemo sa konkurencijom.

Za Dušana nema ručnog rada, pouke za domaćice
i poljoprivredne pouke
Godina 1919
Insistiranje na različitom obrazovanju muške i ženske dece je insistiranje na tome da se deca od malena uče "prirodnim" rodnim ulogama. Naravno da je reč prirodno pod navodnicima - jer da su te rodne uloge toliko prirodne ne bi imalo veze što devojčice učite višoj matematici i poručujete im da mogu da budu naučnice, ili da mogu da budu političarke ili da vode sopstvene firme. One bi, čim dođe vreme za to, samo skliznule u uloge supruge, majke, domaćice i počele bi da prave pite od sukanih kora bez problema. I ne bi se bunile!

Međutim, nije tako. Čim devojčicama ostavite mogućnost da se razvijaju, i da postaju uspešne na raznim poljima (a ne samo u poljima), one će te mogućnosti iskoristiti. Naravno neće svaka jednako uspešno iskoristiti ponuđeno joj obrazovanje, ali to isto važi i za dečake.

Čemu ova istorijska lekcija? Pa zato što ukoliko ne učimo od istorije, osuđeni smo da je ponavljamo.
...
Grgurović kaže da rad vaspitača s mališanima u ruskim vrtićima daje odlične rezultate i da će svoje utiske preneti i školskoj upravi. Ukoliko bude odobreno, Predškolska ustanova pokušaće da ruski metod prenese i u novosadske vrtiće.
- To znači da bismo devojčice odvajali od dečaka samo u kreativnim radionicama. U njima će se dečaci učiti majstorskim veštinama, a devojčice frizerskim - objasnio je Grgurović.
Komentar nije neophodan; jedino što mogu da kažem direktoru "Radosnog detinjstva" Marku Grguroviću je - SEDI, NEDOVOLJAN 1.

07. 06. 2013.

Kakvo je tvoje "ginekološko iskustvo" u Srbiji?

Početkom ove nedelje SPC (Sprska pravoslavna crkva) javno je podržala inicijativu lekara vernika da se u Srbiji zabrani abortus.

Kao deo reakcije na to (biće i tekstova na ovom blogu, a već ima tekstova na FB stranici), mi, Žene sa interneta odlučile smo da pokrenemo priču o reproduktivnom zdravlju u Srbiji, tačnije, da pozovemo devojke i žene da podele svoja iskustva. Pozvale smo devojke i žene da ispričaju sa čime se sreću u ginekološkim ordinacijama, kakve informacije dobijaju ili ne, kako se odgovara na njihova pitanja o kontracepciji ili prekidu trudnoće, kako ih tretiraju doktori/ke, a kako medicinske sestre, odnosno, pozvale smo ih da anonimno podele svoja ginekološka iskustva. Jako brzo nam je pristigao veliki broj svedočanstava, te smo odlučile da bi najbolje bilo da ta svedočanstva dobiju sopstvenu platformu - i tako je nastao blog Žene sa interneta.

Svedočanstva su iskrena i, možete ovo smatrati upozorenjem, ima i potresnih. Ovom prilikom vas pozivam da podelite i vi vaša ginekološka iskustva, prijatna ili neprijatna, dobra i loša, nebitno. Bitno je da počnemo da pričamo o tome kako se prema ženama ophode u službama namenjenim njima (odnosno nama). Dakle, popunite anketu, potpuno anonimno, podelite svoje iskustvo, ispričajte svoju priču.

Jedno od svedočanstava


04. 06. 2013.

Dok trol trola

Džesika Valenti o tome kako se nositi sa trolovima na internetu.


Jebeš ostajanje na nivou: prednosti spuštanja na njihov nivo

Ne hranite trolove: verovatno najčešća fraza koja se čuje kada se priča o onlajn diskusijama, naročito kada se pomenu mizogine osobe u razgovorima o feminizmu. Glavna ideja je da se seksistima uskrati pažnja koju očigledno očajnički žele. Osim toga, zašto se spuštati na njihov nivo?

Ali ostajanje na nivou je precenjeno. Zahteva ćutanje pred nasilnom mizoginijom, i mentalitet okretanja drugog obraza koje društvo toliko dugo zahteva od žena. Moćan feministički pokret je osigurao da žene ne prihvataju nepravde oflajn – zašto bismo se onda pokoravale na interentu?

Kada sam započela blog Feministing 2004 godine, odmah smo počele da dobijamo preteće mejlove. U početku je bilo lakše ignorisati hejtere, ali bilo je izuzetno teško svakog dana pisati o feminističkim pitanjima bez da se osvrnemo na užasan bekleš koji smo trpele „iza scene“. Onda smo napravile seriju postova koje smo nazvale „Anti-feministička pošta“ – objavile smo preteće mejlove, ismevajući često iznenađujuće glupu prozu. („Zašto moraš da budeš za abortus da bi bila za prava žena? Kako može da bude deo tvog tela ako je muško?“) To je bio način da kroz humor povratimo moć, dok smo u isto vreme otkrivale koliko mržnje je još uvek usmereno na žene koje javno izraze mišljenje.

31. 05. 2013.

"Moj feminizam je ili intersekcionalan ili je sranje"

Kako bi primenjivanje principa inersekcionalnosti izgledalo u praksi? Možda je najbolje pokazali primer kako ne treba raditi, pa iz toga izvući zaključak šta se dobija primenom tih principa.

U okviru teksta o neravnomernoj raspodeli poslova u kući među heteroseksualnim partnerima, objavljenom na portalu Žena Blic, može se pročitati i ovo:
Nije lako ni ženi koja je nezaposlena. Podrazumeva se da „potegne u kući“ i „nešto doprinese
kad već ne radi”, i to skoro celo radno vreme.
- A da li je to baš tako? Kada bismo izračunali koliko košta jedan radni sat čistačice, kuvarice, kućne pomoćnice, dobili bismo pristojnu sumu. To znači da ta žena privređuje iako ne radi. Svi smo ravnopravni, samo su neki ravnopravniji - kaže Dragana Petrović, ekspert za pitanja rodne ravnopravnosti.
Prema njenom mišljenju, neophodno je da žena ima izbor, da bira da li želi da bude domaćica ili zaposlena žena. Ako radi i ne može da stigne da podmiri i kućne obaveze, trebalo bi da ima mogućnost da zaposli nekog da joj pomogne. A umesto toga, u vreme krize ona se odriče prvo svojih potreba u korist porodice, ne dolazi kod frizera, kozmetičara...
- Možda je i problem u samim ženama koje po već ustaljenom obrascu preuzimaju teret kućnih
obaveza na sebe, jer se to od njih očekuje. Tada i ne primećuju diskriminaciju. Zato je važno i da društvo odigra svoju ulogu. Žene su preopterećene do iznemoglosti - ističe Petrovićeva.
Preopterećena žena -
rešenje za preopterećenost žena
Dakle, problem nezaposlenih žena je što ne dobijaju finansijsku kompenzaciju za svoj rad u kući, a problem zaposlenih žena je što se od njih očekuje da se pored plaćenog posla bave i neplaćenim, kućnim poslovima. Ništa sporno u tim tvrdnjama; obe su tačne. Problem je u predloženom rešenju - žena bi trebalo da ima mogućnost da zaposli nekog da joj pomogne. Hajde sada da vidimo koja žena zapošljava i koga zapošljava. 

24. 05. 2013.

Njezin život MORA biti sexy magazin

Koje nam savete danas nudi SUPER ŽENA? Kakve napredne, SUPER savete nam daje u vezi sa seksom?
Naučite od muškaraca kako se uživa u seksu, prepustite se i uzmite sve što možete da dobijete, čak i iz poza koje vam možda nisu omiljene.
...
Momci najviše vole "doggie style". Iako ta poza ženama gotovo nikada nije najbolja, i u njoj ne uživaju toliko koliko uživaju muškarci, možda je vreme da i vi spoznate čari ove poze.
...
Ako i vi i vaš partner najviše volite ovu pozu ili možda uopšte ne uživate u njoj, evo nekoliko saveta kako bi vam ona mogla biti bolja ili vam postati najdraža! 
Savet 1: Žene ne znaju da uživaju u seksu. Muškarci znaju da uživaju u seksu. Žene treba da uče od muškaraca. 

Savet 2: Ako ženama u seksu nešto ne prija, to samo znači da moraju više da se potrude i da nauče da uživaju i u pozama koje im ne prijaju. Hm...  
      Savet 2.1: Pošto muškarac u seksu više uživa, njegovo zadovoljstvo je bitnije.

Savet 3: Morate da imitirate porno fantazije čak i kada to nisu vaše fantazije, i ne odgovaraju ni vama, a ni vašem partneru! Jer vaš život mora biti sexy magazin.

Bravo SUPER ŽENO!

Good Boy autori Gillie i Marc Schattner

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...