20. 08. 2015.

Pričaju u selu


Muškarci se plaše da će im se žene smejati.
Žene se plaše da će ih muškarci ubiti.
                                                                  Margaret Atvud

U ponedeljak u selu Katrzi kod Čačka ubijena je Ivana Ilić. Ubio ju je Predrag Pavić, navodno zbog duga. Međutim, prema izjavama njenih sestara i nevenčanog supruga, Pavić je Ivanu Ilić godinama proganjao. A Blic, koji bi da zaštiti žene od nasilja, našao je da je primereno da objavi sledeći pasus


Da li je to zaista bitno? Da li je to zaista bitan detalj koji mora da bude objavljen? Možda je trebalo prostor posvetiti opcijama koje žene imaju kada ih neko proganja, kome da se obrate, šta treba da prilože, kako mogu da se zaštite. Možda je to bilo bitnije od rekla-kazala osude žrtve?

19. 08. 2015.

Plave plastične sandale

Prilikom usvajanja predloga o dekriminalizaciji seks-industrije, organizacija za zaštitu ljudskih prava Amnesti internešenel (Amnesty International) je kao jedan od razloga za takvu odluku navela potrebu da se sa radnica i radnika u seks-industriji skine stigma. Da stigma postoji nije tajna. Jedan od najraširenijih mitova o silovanju je da je prostitutke nemoguće silovati, odnosno da osobe koje prodaju seksualne usluge samim time pristaju na sve seksualne činove sa svima. U takvoj situaciji teško da će se bilo koja prostitutka obratiti policiji u slučaju da postane žrtva seksualnog ili drugog nasilja. Pitanje je koliko bi dekriminalizacija doprinela skidanju stigme i pitanje je koliko bi vremena bilo potrebno za takvu promenu svesti, te se samim time može postaviti pitanje da li ta eventualna dobit treba da igra neku ulogu u raspravama o dekriminalizaciji seks-industrije.

Nećemo se zadržavati sada na tom pitanju. Sada ćemo se pozabaviti stigmom koja okružuje seks-industriju i koja pre svega pada na žene koje se bave prostitucijom.

U našoj javnosti rasprava o prostituciji i seks-industriji skoro i da nema. Ono na šta se može naići su tekstovi koji se bave "sponzorušama" i vremenom, između reči "sponzoruša" i reči prostitutka prestalo je da bude razlike. A kada se pojavi takav tekst, samo pojačava stigmu. Pre tri dana na sajtu B92 pojavio se jedan takav tekst - Večita dilema: Sociolog objašnjava razliku između prostitutke i sponzoruše. U tekstu crnogorska sociološkinja Tanja Vujović između ostalog kaže (i ovo je izvučeno ispod samog naslova teksta):
"Sponzoruše se razlikuju od prostitutki po tome što je kod njih prisutan veći stepen poremećaja mentalne strukture". 
Dakle, po sociološkinji Vujović, i "sponzoruše" i prostitutke imaju "poremećaj mentalne strukture", to se ne dovodi u pitanje. Pričajući o prostituciji u Crnoj Gori, ona navodi da je prostitucija "surov svet", da se devojke i žene "mame" kako bi ušle u taj posao, pominju se makroi i podvodači, ali ni u jednom trenutku se ne pominje koliko je prostitucija opasna za žene koje se time bave. Iz prethodno citirane izjave se može i zaključiti da (ona smatra da) se prostitucijom bave samo osobe sa poremećajem mentalne strukture, dakle ne osobe koje su iz bilo kojih razloga primorane na to (pretnje, ugrožena egzistencija) ili osobe koje su to izabrale slobodnom voljom (u razloge ovde ne možemo ulaziti).

Sociološkinja Tanja Vujović bi svakako podržana predlog AI:
Ona smatra da bi uvođenje prostitucije u legalne tokove doprinelo snažnijem očuvanju porodice i porodičnih vrednosti.
“Prostituciju u Crnoj Gori treba legalizovati, dekriminalizovati i staviti je pod kontrolu države. Tako bi se sprečila maloljetnička prostitucija, smanjilo stvaranje kriminalnih grupa i sprečilo širenje zaraznih bolesti. Legalizacija prostitucije ne znači njeno odobravanje ili stimulisanje, ali predstavlja jedinstven način da se društvo bori sa kriminalnim strukturama koje diriguju, kontolišu i eksploatišu prostituciju”, rekla je Vujović za Pobjedu. 
Ali sa druge strane, "sponzoruše" ... U stvari, nije jasno o čemu je ovaj tekst. Da li o dekriminalizaciji seks-industrije, fenomenu "sponzoruša" ili opasnostima prostitucije. Jedna stvar je pak sasvim jasna u tekstu, "sponzoruše" su gore od prostitutki. I to je ta stigma o kojoj se govori. O prostitutkama nemamo dobro mišljenje, a ove su gore i od njih.

Evo kako to izgleda na konkretnom primeru. U selu Katrge juče je ubijena mlada žena Ivana Ilić. Ubio ju je sedamdesetdvogodišnji Predrag Panić iz istog mesta.


Možda je previše učitavanja da kažemo da ovi komentari u stvari znače - bila je sponzoruša, sama je kriva - ali možda i ne bi.

16. 08. 2015.

Izbor

Organizacija za zaštitu ljudskih prava Amnesti internešenel (AI) nedavno je usvojila predlog u kome se preporučuje dekriminalizacija seks-industrije. Konkretno to znači da se svi učesnici i učesnice (osobe koje pružaju usluge kao i one koje ih kupuju, makroi, vlasnici bordela itd) prepoznaju kao odrasle osobe (pod uslovom da su starije od 18 godina, naravno) koje u seks-industriji svojevoljno učestvuju.
Ovakva odluka je podelila javnost. Neki podržavaju odluku AI i smatraju da je bilo krajnje vreme da se donese takva odluka, dok drugi smatraju da će upravo sprovođenje te odluke dovesti najugroženije grupe (žene, manjine, mlade, siromašne) u još veću opasnost. Pitanje seks-industrije je izuzetno složeno, ali podaci pokazuju da je u zemljama u kojima je prostitucija legalizovana (bitno je napomenuti da postoji razlika između "dekriminalizacije" i "legalizacije") primećen porast trafikininga u vezi sa seks-industrijom.


Naravno, kada se priča o seks-industriji najčešće je fokus stavljen na radnice, prostituisane žene, žrtve trafikinga i to sa dobrim razlogom. Najbitnije je obezbediti njihovu sigurnost, ali ne sme se zaboraviti i druga strana. Oni koji kupuju seksualne usluge. Projekat "Nevidljivi muškarci" prenosi reči korisnika seksualnih usluga preuzetih sa raznih foruma na kojima daju "prikaze" svojih iskustava, daju preporuke jedni drugima, ili upozoravaju. Od kada je AI objavio predlog o dekriminalizaciji seks-industrije, tviter nalog projekta posvećen je ukazivanju na opasnost potpune dekriminalizacije seks-industrije. Oni za ukazivanje na opasnosti koriste reči samih korisnika usluga.

O temi seks-industrije ima se reći dosta toga. Ovo je bio samo kratki presek dešavanja vezanih za predlog Amnesti internešenela. 

11. 08. 2015.

"Rekao je da mu pripadam"

U tekstu objavljenom juče u Slejtu (Slate) Amanda Markot se bavi nasiljem u porodici. Preko vikenda u Hjustonu u Teksasu ubijeni su žena, muž i njeno šestoro dece. Ubio ih je bivši momak žene. Načelnik policije je izjavio kako "ne razumeju i ne mogu da razumeju motivciju pojedinca koji bi lišio života tolike ljude, uključujući i decu." Amanda Markot međutim nije ubeđena. Sa jedne strane joj je jasno zašto bi se takvi postupci otpisali kao nerazumljivi, ali sa druge strane:
Činjenica je da možemo da razumemo motivaciju nekoga ko bi učinio tako nešto. Nasilje u porodici skoro isključivo vrše muškarci koji više nego prosečno imaju osećaj da im neka prava pripadaju samo zato što su muškarci - muškarci koji osećaju da imaju prava da kontrolišu ženu samo zato što su izlazili sa njom ili se oženili njome, da pribegavaju nasilju kada počnu da gube kontrolu.
Slično je i u našim medijima. Nasilja u porodici sa smrtonosnim ishodom se proglašavaju "tragedijama", čitamo intervjue sa komšijama i rođacima koji su svi zbunjeni jer su bili tako skladan par, a u isto vreme saznajemo da je nasilje prijavljivano policiji. Amanda Markot svoj tekst završava konstatacijom da je "nasilje u porodici najmanje misteriozna vrsta nasilja koja postoji." I ne treba ga tretirati kao misteriju, već kao izuzetno ozbiljan problem koji mora da se rešava.

Slika je delo Sabine Ćudić i deo su projekta ”Rekao je da me voli” (2011.)
Preuzeto sa linka

10. 08. 2015.

Mi nismo takvi

Ako niste sigurni šta je to patrijarhat pročitajte vest o mladoj ženi koja se udavila u Dubaiju jer njen otac nije dozvolio spasiteljima da joj priđu. Njegov razlog - ukoliko njegovu ćerku dodirnu nepoznati muškarci, cela porodica će biti osramoćena. Verovatno je u toj jednačini smrt jednog ženskog deteta bila manja šteta, šteta koju porodica može da podnese.

Kada pročitate ovu vest nemojte da padnete u zamku islamofobije i da tvrdite da je mizoginija problem negde tamo, kod njih, da mi nismo takvi. Možda se ne bi desilo da roditelj dozvoli da se ćerka udavi kako bi sprečio sramoćenje porodice, ali smo relativno skoro čitali komentare na vest o silovanju maloletne devojke koji su tvrdili da je ona sama kriva za to što se desilo. Od početka godine do kraja juna meseca je u porodičnom nasilju ubijena 21 žena, i uvek će se naći neko ko će se zapitati "šta je ona njemu rekla/uradila pa ju je ubio". Svakodnevno smo svedoci svođenja žena na izgled, a u isto vreme smo svedoci da se žene koje investiraju u svoj izgled, ponose se time i koje se zahvaljujući svom izgledu nađu u žiži interesovanja (dakle, jednostavno igraju po pravilima nametnute igre) nazivaju prostitutkama i drugim pogrdnim imenima (slučaj bilo koje "starlete").

Nije mi namera da poredim, niti pokušavam da kažem da je moguće staviti znak jednakosti između vesti sa početka i slučajeva koje sam navela. Samo želim da skrenem pažnju da je previše lako iskoristiti ekstremnije slučajeve kako bismo sa sebe skinuli krivicu. I najmanja manifestacija patrijarhata zavređuje pažnju, i naravno najbolje je da se svako bavi manifestacijama u svom dvorištu, na način koji njima najviše odgovara.


09. 08. 2015.

Ponovo preterali

Kako popuniti prostor i privući čitalaštvo? Za Blic tu nema dileme, procunjajte malo po društvenim mrežama, stranim i/ili domaćim, i nešto će se već naći. Još ako to nešto ukljućuje objektifikaciju i ponižavanje uspešne i lepe žene, sreći nema kraja.


Ne pada mi na pamet da objavljujem Rijanine slike i da je branim tako što ću tvrditi da nije debela. Jednostavno - to je apsolutno nebitno, i na taj način bih pristala na svet u kome žena vredi koliko je seksualno privlačna (heteroseksualnim muškarcima). Ono što je bitno je da su mediji dali sebi za pravo da ponižavaju jednu ženu jer su ONI odlučili da se udebljala, što implicitno povlači za sobom da više nije privlačna, a samim time i da sada manje vredi.

Bravo Bliče još jednom. Sigurna sma da je i ovim tekstom vaša akcija #zaštitimožene unapređena.

07. 08. 2015.

Trun vs brvno

Znate onu devojčicu, e, Blic bi želeo da je dobro zagledate i da zamislite kako će izgledati za 13 godina. Da, da, baš tu devojčicu koja sad ima 9 godina, Blic želi da je pogledate i da zamislite šta može da se desi za 13 godina kada će ta devojčica imati 19 godina, a kada ćete vi imati ... 13 godina više nego sada. Blic želi da tu devojčicu od 9 godina pogledate i da zamislite sve moguće scenarije u kojima ona igra ulogu seksualne zavodnice (ili koje god seksualne uloge želite da igra) jer, eto, oni, sada, trenutno, pričaju o devojci od 19 godina koja "mami uzdahe".

Abigail Breslin je rođena 1996. godine.
Podsetimo se, Blic trenutno vodi kampanju protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici #zastitimozene. Podsetimo se, Blic će rado podići moralnu paniku oko manijaka koji bi da seksualno zlostavljaju maloletnu decu. Jedino što možemo da kažemo na to - izvadi brvno iz svog oka Bliče!

05. 08. 2015.

Bez komentara

Na sajtu Politike danas je objavljen tekst Katarine Đorđević o slučaju Mine Lazarević. Ničeg preterano spornog nema u tekstu [1] osim jedne rečenice:
Kada je pre nekoliko meseci poznati televizijski voditelj Vladimir Stanojević pretukao svoju verenicu Ana Mariju Žujović, bila sam ubeđena da će se njihova ljubavna drama nastaviti u nekom rijalitiju tipa „Sve za ljubav” ili „48 sati svadba” a ne u tužilaštvu.
Nije jasno čemu ova rečenica služi, niti je jasno šta je tačno Katarina Đorđević želela da postigne ovom vrstom podsećanja na slučaj Ane Marije Žujović. Zaista smatram da bi svaki komentar na ovu vrstu posramljivanja žrtve nasilja u porodici bio suvišan.
____________

1. Postoje još dva mesta u tekstu koja bi mogla da se prokomentarišu, ali kako su čitaoci i čitateljke Politike već dali zanimljive komentare, samo ću ih preneti.

Na rečenicu "Iako se fenomenom nasilja nad ženama bavim više od decenije i ja sam jedna od onih koju je šokirala vest da je popularnu glumicu prebio suprug, koji je nakon toga pucao iz automatske puške." čitateljka mimi moraca dala je sledeći jako bitan komentar:
Bas ste me iznervirali gdjo. Djordjevic recima da se 10god. bavite ovom tematikom a iznenadila vas je vest da je jedan baletan prebio svoju suprugu glumicu. Kada se u inostranstvu uci o ovoj bolnoj temi PRVO sto se nauci je da porodicno nasilje provejava kroz sve strukture od predsednika drzava do beskucnika i zahvata sva godista bez granica od novorodjenceta do najstarijih osoba. Mislim da je poslednji pasus vaseg teksta vrlo vazan pa je trebalo da dobije vise mesta i da bude istaknutiji. Nekako sam od vas vise ocekivala.
Na opis "transfera frustracije" koji nudi Katarina Đorđević, gde u jednom trenutku navede kako "Žena prebije dete." dan dan daje sledeći (sarkastičan) komentar:
Zakljucak: "Жена пребије дете." nije, po prof Milivojevicu, nasilje. Vi to mora da znate kao novinar u cijem listu prof Milivojevic daje svoje stavove! Udariti dete je legitimno, a prebiti je samo nastavak gde je cuska samo ulaznica!

04. 08. 2015.

Porodično nasilje - porodični problem?

Baletskom igraču Goranu Stankoviću određen je pritvor jer postoji osnovana sumnja da je izvršio krivično delo nasilja u porodici (pored krivičnih dela neovlašćenog držanja oružja i ugrožavanja sigurnosti). Prema pisanjima internet izdanja medija, Stanković je u noći između petka i subote pretukao suprugu glumicu Minu Lazarević. Krivično delo nije tada prijavljeno. Lazarević je sa decom napustila dom. Kada se kasnije vratila, Stanković je nastavio da bude nasilan, potegnuvši u nekom trenutku i automatsku pušku. Tek nakon pucnja, prijavljeno je krivično delo.

Da li komšije nisu čule nasilje u noći između petka i subote ili su ga jednostavno ignorisale? Po onome što znamo iz drugih slučajeva nasilja u porodici, verovatnije je ovo drugo. Još uvek se u društvu smatra da se ne treba mešati u privatne stvari jedne porodice, i smatra se da nasilje svakako spada u privatnu stvar.

Žrtva nasilja ima dosta razloga da sama ne prijavi nasilnika. Strah, ekonomska zavisnost, osećaj krivice, nedostatak podrške okoline, nedostatak podrške porodice i mnogi drugi razlozi imaju uticaja. Svetske statistike podupiru ove razloge. Osobe koje su svedoci nasilja u porodici imaju mnogo manje razloga da ne prijave slučajeve nasilja. Nasilje u porodici nije porodični problem, ono predstavlja društvni problem i pogađa sve društvene slojeve. Ono ostavlja duboke tragove ne samo na žrtvama, već i na društvu.

Tokom 2014. godine u porodičnom nasilju u Srbiji ubijeno je 27 žena. [1] Prema izveštaju Mreže "Žene protiv nasilja" "pedeset osoba je ostalo bez majke, od toga 26 maloletne dece". Međutim, kako je u najvećem broju slučajeva ubica suprug, partner, bivši suprug ili bivši partner žene, ta deca su ostala bez oba roditelja (bilo da je u pitanju ubistvo-samoubistvo ili da otac odlazi u zatvor zbog ubistva). Tragovi nasilja u porodici primetni su i kada se nasilje ne završi ubistvom. Žrtve imaju medicinske troškove, moraju da izostaju sa posla, a sve to utiče i na osobe u njihovom životu, bilo da imaju osobe koje su zavisne od njih (deca, stariji ili bolesni članovi porodice) ili osobe sa kojima su bliske. U krajnjoj liniji, žene su članice društva, ako one pate zbog nasilja u porodici i društvo pati.

Osim toga, nasilje u porodici je krivično delo. A naša dužnost, kao pripadnika i pripadnica društva je da prijavljujemo krivična dela.


Vodič kroz zakon - Nasilje u porodici: opšte informacije
___________

1. Od početka ove godine u porodičnom nasilju su ubijene 23 žene.

03. 08. 2015.

"Objektifikacija je u oku posmatrača"

Najgrublje rečeno, objektifikacija je tretiranje osobe, najčešće ženske, kao da je objekat. Marta Nusbaum je 1995 godine identifikovala 7 aspekata objektifikacije:

1. instrumentalizacija: tretiranje osobe kao alata za svrhe onoga ko objektifikuje
2. uskraćivanje autonomije: tretiranje osobe kao da ima manjak autonomije i samoopredeljenja
3. inertnost: tretiranje osobe kao da joj nedostaje mogućnost delovanja (agency), a možda i mogućnost akcije
4. razmenljivost: tretiranje osobe kao da može biti zamenjena drugim objektima
5. povredljivost: tretiranje osobe kao da ima manjak telesnog integriteta
6. vlasništvo: tretiranje osobe kao da je vlasništvo nekoga drugog (može se kupiti i prodati)
7. uskraćivanje subjektiviteta: tretiranje osobe kao nekoga čija iskustva ili osećanja (ako ih uopšte imaju) ne treba uzimati u obzir.

Godine 2009 Rej Lengton dodaje još tri aspekta:

8. svođenje na telo: tretiranje osobe kao tela, odnosno delova tela
9: svođenje na izgled: tretiranje osobe primarno na osnovu izgleda, ili toga kako deluju na čula
10: ućutkivanje: tretiranje osobe kao da su neme, kao da nemaju mogućnost govora.

Teško bi bilo reći da je jedan od ovih aspekata važniji od drugih, naročito kada pričamo o tome u teoriji. Međutim, kada pričamo o praksi malo je lakše identifikovati aspekat koji bi možda bio važniji, i to bi bio sedmi aspekat koji navodi Marta Nusbaum. Naravno da je taj aspekat povezan sa drugim aspektima i ima efekta samo u sperzi sa svim drugim aspektima, ali uskraćivenja subjektiviteta znači da se iskustva žena sa objektifikacijom odbacuju kao netačna i/ili nepostojeća. Dakle, jedinim osobama koje mogu da identifikuju i opišu objektifikaciju i kako ona utiče na njihove živote uskraćuje se pravo da je identifikuju i opišu. Sa druge strane insistira se na slušanju glasova žena koje tvrde da njima svakodnevna objektifikacija ne smeta i da čak uživaju u 'pažnji' stranaca, iako te žene čine manjinu. Slično tome je insistiranje na glasovima LGBT osoba koje tvrde da Parada ponosa donosi više zla no dobra.

Jedan od najgorih argumenata koji se navodi kada se povede priča o seksualizaciji i objektifikaciji žena u medijima, naročito u marketingu, je ono što bi se moglo nazvati "tako je jer je tako i stoga tako mora biti", odnosno "tržište to traži". To je takođe jedan od najčešćih argumenata. Paradoks je da taj argument upravo dokazuje da je objektifikacija toliko ukorenjena u društvu da se pritužbe na predstave žena u medijima odbacuju pre nego što se i saslušaju. One nisu subjekti te stoga nemaju prava na mišljenje o tome kako su predstavljene u društvu. Od žena se očekuje da prihvate te predstave, da ih ne dovode u pitanje, odnosno od žena se očekuje da vide sebe onako kako ih mediji predstavljaju - kao ukrase. Ali ne samo to, od žena se očekuje da tu predstavu dožive kao kompliment.

Problem uskraćivanja subjektiviteta je usko povezan sa ućutkivanjem, a to čini rešavanje problema objektifikacije i seksualizacije žena u medijima izuzetno teškim. Ukoliko se povređenima uskraćuje pravo da povredu definišu i o njoj govore skoro je nemoguće prepoznati je kao povredu. Neretko se čuju glasovi muškaraca koji tvrde da bi njima prijalo da na ulici čuju kompliment vezan za izgled, međutim to je nešto što oni jednostavno ne mogu da tvrde. Mi ipak ne živimo u svetu koji muškarce objektifikuje na načine na koje objektifikuje žene. Glorifikacija mišićavog muškog tela je u vezi sa glorifikacijom snage i sposobnosti, odnosno akcije. Muškarci se glorifikuju kao akteri, a ne kao objekti.

Projekat Stop Telling Women to Smile ("Prestanite ženama da govorite da se osmehnu") predstavlja umetničku seriju autorke Tatjane Fazlalizade. Ona je umetnica iz Bruklina i kroz svoj rad se direktno obraća prestupnicima. Njeni portreti žena sa porukama nalaze se na javnim mestima, dajući ženama glas upravo tamo gde im je neophodan.


Drugi projekat posvećen objektifikaciji žena u javnom prostoru i koji je fokusiran na davanje prostora ženama da govore o svojim iskustvima je Everyday Sexism ("Svakodnevni seksizam"). Na blogu i na twitter-u, žene dele svoja iskustva sa objektifikacijom na javnim mestima.

Postoji još mnoštvo projekata pokrenutih od strane žena koji služe otkrivanju objektifikacije i njenih štetnih efekata na živote žena. Jer, naravno, suprotno naslovu (stoga navodnici), objektifikaciju jedino treba tražiti u iskustvu osoba koje su objektifikovane. 

02. 08. 2015.

Sofronije i njegova ćerka

U igri patrijarhata žene nisu učesnice. One su lopta kojom se igra.
Ova kratka izjava u stvari predstavlja opis termina objektifikacija, međutim kao i sa tim terminom i ovu izjavu je teško prihvatiti. Svi mi svakodnevno vidimo žene kako učestvuju u svetu oko sebe. Kako onda može da se kaže da su u patrijarhatu (odnosno u patrijarhalnom društvu) žene samo objekti koji nemaju nikakvu kontrolu nad svojom sudbinom? Ne samo to, nego da žene (objekti) služe kako bi muškarci (subjekti) mogli da uređuju međusobne odnose?

Da bismo ovu tvrdnju dublje analizirali ostajući u apstraktnim vodama bilo bi nam potrebno mnogo prostora, literature i vremena. Na svu sreću postoji i jednostavniji način. Primera za ovo ima svuda oko nas i sada ćemo se pozabaviti jednim skorašnjim.

Krajem jula meseca maloletna devojka iz Uba je silovana. Kao i sa svakim slučajem silovanja odmah su se javili komentatori koji su hteli da znaju zašto je bila u kafani, zašto je pila alkohol, zašto je svojevoljno (!??!) otišla sa mladićima koji su je silovali itd. Ta pitanja nisu iznenađujuća [1], ali nam ona sada nisu interesantna. Sad su nam interesantniji odgovori na ta pitanja.


Imamo prvi komentar koji je tipičan predstavnik "sama je kriva i stoga niko drugi nije kriv" filozofije. Zatim imamo Saru [2], koja je zgrožena onim što je pročitala i nada se da će Sofronije nekada i nekako naučiti koliko je pogrešno to što je napisao. A kako će on to naučiti? Pa tako što će imati ćerku ili neku blisku žensku osobu, koja će se naći u sličnoj situaciji. Sara ovaj drugi deo nije napisala, ali to se podrazumeva. Jer kako bi drugačije mogao Sofronije da shvati osim ukoliko se njegova (hipotetička) ćerka ne nađe u sličnoj situaciji? I tu sada imamo hipotetičku ćerku odnosno blisku žensku osobu kao alat koji treba da posluži da Sofronije nauči lekciju. Naravno, treba da zanemarimo šta je Sara poželela toj hipotetičkoj ćerki - "želim ti da imaš oca koji smatra da su žene same krive/odgovorne za svoja silovanja", jer je Sofronije bitniji (iako je za Saru on jednako hipotetičan kao i ta ćerka). 

Kako dolazimo do toga da je hipotetička ćerka ovde objekat? Sara ne očekuje da Sofronije pokaže ikakvo saosećanje za silovanu devojku jer je ljudsko biće koje je propatilo, ona je svesna da će on patnju ženske osobe shvatiti tek ako mu ta osoba "pripada". Kao što nećete imati nikakav odnos prema polomljenom tanjiru kao takvom, ali ako je u pitanju vaš tanjir, pa još ako ima nekakvu sentimantalnu vrednost, onda je to već druga priča.  

Kao i Sara i ja se nadam da će Sofronije naučiti nešto, pre svega da žrtva nije odgovorna za ponašanje osobe koja je nasilna prema njoj, ali za razliku od Sare, ja se nadam da će on to uspeti da nauči tako što će shvatiti da je svaka žena ljudsko biće koje zaslužuje naše poštovanje i saosećanje.


____________

1. ... i predstavljaju deo onoga što se naziva "kultura silovanja".
2. NAPOMENA: patrijarhat jednako održavaju i muškarci i žene. To što je ova komentatorka žensko ne može promeniti činjenicu da je sadržaj njenog komentara mizogin.

01. 08. 2015.

Kuvarica ponovo kuva!

Drage i dragi,

Nakon dužeg odsustva, ja, Kuvarica, akademska građanka, spremna sam da vam ponovo ponudim ukusno znanje.

Tokom narednih mesec dana trudiću se da svakog dana ću objaviti po nešto, kratak komentar uz sliku, tekst, naslov u novinama, komentar na nešto što primetim u svojoj i vašoj okolini. Za početak će to biti kratki komentari, eventualno i poneki tekstić, i nadam se da ćete me razumeti - treba mi vremena da se vratim u formu. Takođe se nadam da će ova vežba uroditi plodom i da se od prvog septembra vraćam tempu sa početka bloga.

Hvala i krenimo...

Preuzeto sa: http://www.sinfest.net/view.php?date=2011-10-09

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...