Krajem maja meseca sam
pomenula podatak objavljen u Blicu o broju žena koje su ubijene od strane supružnika ili partnera. Do tada 14 žena je stradalo. Danas je Blic
objavio užasavajuć podatak:
Milunka Ž. (53), koju je pre pet dana nožem ubio suprug Miloš Ž. (56) u njihovoj porodičnoj kući u Konarevu kod Kraljeva, trideseta je žrtva ubijena u porodičnom nasilju u Srbiji od početka ove godine.
Broj žrtava se duplirao za nešto više od mesec dana. Kada sam prvi put pisala o ovome pomenula sam da će broj žrtava u ovoj godini biti istovetan ili čak veći nego prethodne godine. Sada je sasvim izvesno da će broj žena ubijenih u porodičnom nasilju prevazići broj žena žrtava 2010. godine kada je 31 žena izgubila život na taj način.
U članku se navodi da su "...[n]ajčešći razlozi zbog kojih se muževi odlučuju da oduzmu život ženi leže u ljubomori, neuzvraćenoj ljubavi, nesuglasicama koje, iako sitne, mogu na kraju dovesti do fatalnog ishoda..." Milan Kostić, specijalista kliničke psihologije objašnjava da ubice nisu nužno psihopatološki slučajevi, već ubistvu mogu pribeći i 'normalni ljudi'.
Sve ovo možda, a najverovatnije i jeste tačno. Međutim, iako se pominje da ubice nisu nužno psihopatološki slučajevi, već normalni ljudi koju ubijaju svoje partnerke zbog ljubomore ili pak neuzvraćene ljubavi, to se ne problematizuje. Ne problematizuje se koliko je još uvek rašireno shvatanje da žena pripada mužu, da je on vlasnik njene sudbine (i da samim time raspolaže njenim životom). Iako se u članku pominje da muškarci najčešće svoje partnerke ubijaju vatrenim oružjem ne pominje se da je u određenom (ako ne i većem) broju slučajeva to vatreno oružje 'suvenir' iz nedavnih ratova na ovim prostorima. Da li treba podsetiti da su 'suveniri' iz rata najčešći krivci kada deca i mladi stradaju igrajući se vatrenim oružjem? Ovo ukazuje na ogroman problem koji država ima sa neregistrovanim vatrenim oružjem, a koji se ne rešava iz godine u godinu (ili se rešava
masovnom legalizacijom, što u stvari stvara drugi problem).
Milan Kostić takođe navodi da su "...[u]bistva supružnika obično ... rezultat neprepoznavanja određenih detalja, reči na koje se ne obraća pažnja, pretnji preko kojih se olako prelazi..." I tu se mora ponoviti još jednom da nasilje nije lična stvar. Verujem da u dobrom delu slučajeva problem nije neprepoznavanje detalja, već njihovo aktivno ignorisanje, i to ne od strane žrtve, već od strane okoline (nasilje se tretira kao 'lična stvar'). Žrtve nasilja u porodici često ne vide izlaz iz nasilne situacije, a dešava se i da nemaju podršku okoline, čak i najbliže porodice. Nasilje u porodici se tiče svih nas, a žrtvama nasilja se treba pomoći. Na žalost, neretko se čuje optuživanje same žrtve ('zašto nije pazila za koga se udala').
Očigledno je da je problem nasilja u porodici u Srbiji dostigao ogromne razmere i da se na rešavanju tog problema mora raditi mnogo ozbiljnije. Takođe je očigledno da država, nevladin sektor i pojedinci moraju raditi zajedno na njegovom rešavanju.
[Što se tiče počinilaca zločina, retko se obraća pažnja na to da kao učesnici rata postoji velika mogućnost da pate od
PTSP-a odnosno
posttraumatskog stresnog poremećaja, a koliko je meni poznato, država se ne bavi ovim problemom. Takođe, određeni broj počinilaca su povratnici iz dijaspore i to bi trebalo istražiti. Kako su ovo izuzetno ozbiljna pitanja, smatram da bi im trebalo posvetiti poseban post.]