27. 02. 2011.

Iz usta dece

 

Nije mi bitno da se udam, bitno mi je da radim nešto značajno, kaže mala petogodišnjakinja.

Njena izjava otkriva toliko o današnjem društvu, društvu u kome su polovi navodno ravnopravni, ali se na neudate žene u određenim godinama, bez obzira koliko uspešne u izabranoj karijeri (ili pak direktno proporcionalno tome?), još uvek gleda sa podozrenjem. Jer kako bi drugačije mala petogodišnjakinja, za koju sumnjam da čita feminističke blogove, tekstove i knjige, došla do formiranja tako čvrstog stava na temu udaje i karijere, ako uverenje da žena pre svega treba da se uda nije sveprisutno u svakom životnom dobu. Mala petogodišnjakinja je sigurno slušala klasične bajke u kojima princeza osim što čeka princa ne radi ništa, i dok se ne uda njen život nema smisla. Sigurno je nekad videla reklamu za savremenu romantičnu komediju u kojoj žena, bez obzira na uspešnost u karijeri mora, ali jednostavno mora da se uda. Sigurno je čula Bijonse kako peva "Single Ladies" (Same dame) o tome kako je otkačila momka jer nakon tri godine veze on nije "stavio prsten na to" (pod 'tim' valjda misleći na prst, ali i na sebe kao nastavak tog prsta). A još kada tu pesmu peva izuzetno uspešna mlada žena, sa karijerom na kojoj bi joj zavideli mnogi muškarci, i kada će ta uspešna mlada žena, primajući (zasluženu) nagradu za svoj uspeh izjaviti "Želim da zahvalim svom mužu, jer je stavio prsten na to", poruka je sasvim jasna. Lepo je što se bavite tim vašim poslovima, drage dame, i lepo je što ste uspešne, ali džabe vam sve to ako nemate prsten koji dokazuje vašu pravu vrednost.

Ova petogodišnjakinja je odlučila da ona pre svega želi karijeru, želi da radi nešto bitno u svom životu, a ako se uda, pa dobro, a ako pak ne, pa ni to nije strašno. Da li će taj stav zadržati ili će u nekom trenutku i ona zapevati "Single ladies", na njoj je da odluči.   

22. 02. 2011.

Zašto ženski naučnik?*

U URL-u mog bloga jednostavno stoji ’naučnik’, međutim, pseudonim kojim se potpisujem kao blogerka glasi ’ženski naučnik’. Zašto dodatni pridev? Da li je za moj posao kao naučnice i kao profesorke prirodnih nauka zaista bitno što sam žena?

U većini slučajeva jeste. Naime, moji razlozi za korišćenje tog nadimka su u početku bili blago cinični. Kolege su me često podsećale, bilo rečima, bilo delima da se razlikujem od „običnih“ (čitaj: muških) naučnika, te sam odlučila da dodam taj pridev kada opisujem sebe.

Čak i danas, razlikovati se na taj način – biti žena u profesiji kojom dominiraju muškarci – često znači da mene i moje koleginice smatraju manje kvalifikovanim od muških kolega. Često su mi govorili da su moja profesionalna dostignuća najverovatnije rezultat mog pola, ne mojih sposobnosti - na primer, rečeno mi je da je univerzitet „morao da zaposli ženu“, da je Nacionalna naučna fondacija (National Science Foundation) „morala da dâ određeni broj grantova ženama“, da je organizacija „morala tu nagradu da dâ ženi“ (jer su zaslužni muškarci dobijali tu nagradu svake godine tokom prošlog veka), ili da su organizatori konferencije „morali da pozovu makar jednu govornicu.“ Neki od ovih „morali su da“ primera su možda tačni, ali u većini slučajeva, u stvari su kvalifikovane žene shvaćene ozbiljno i dozvoljeno im je da dobiju priznanje koje su zaslužile, bez da se previdi njihov doprinos ili da se od njih očekuje više.

Biti žena naučnik je značilo sedenje na sastancima komiteta sa muškarcima koji su verovali da se tu nalaze zahvaljujući svojim intelektualnim darovima i mudrosti, ali da se ja tamo nalazim jer, opet, u komitetu je „morala“ da bude makar jedna žena. To je značilo da me prekidaju u pola rečenice i da se moje ideje ignorišu sve dok slične ideje ne izrazi muškarac.

To je značilo da sam slabije plaćena od muških kolega.

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...