Užurban hod doma

[Uz dopuštenje autorke, prenosim tekst Asje Bakić, pesnikinje iz Tuzle. Tekst je prvobitno objavljen u časopisu za književnost Quorum br. 5/6, 2010, a ona ga je prenela na svom blogu U carstvu melanholije.]

Naizgled dostupan svima, prečac otkriva problem s kojim se javnost (popločana i osvijetljena) teško suočava – žene nisu slobodne da se kreću kuda, kako i kada žele.

Pretpostavljam da je ljepše i ugodnije kontemplirati o ljepoti prečaca, o puteljcima koji se čas blatnjavi, čas ispucali nude pjesnicima koji tumaraju gradom ne bi li pronašli nadahnuće. No, ne završavaju sve šetnje dubokoumnim pjesničkim opservacijama – neke od njih dospiju u priručnike za sudsku medicinu.

Zapravo, kada su žene u pitanju, ne možemo govoriti o šetnjama. Žene koje koriste prečace, najčešće nemaju vremena za promenadu: nije u pitanju skitanje po puteljcima, već užurban hod doma. A znamo zašto žure, pogotovo ako se kući vraćaju kasno navečer: ti ih puteljci stavljaju na mapu tuđe želje koje su one svjesne, ali koju moraju ignorirati ako nekuda žele stići brže. Ukoliko se, dakle, žena odvaži upotrijebiti prečac, treba biti spremna na to da će, raspolažući vlastitim kretnjama i vremenom, „dati“ nekome za pravo da raspolaže njezinim tijelom.

Ranih osamdesetih, u Zagrebu je ordinirao silovatelj koji je napadao žene koje su se doma vraćale prečacima. U dvije godine, koliko je policiji trebalo da ga uhiti – zagrebački je silovatelj napastovao skoro dvadeset žena. Slučaj koji sam pronašla u knjizi Forenzičar u sudnici, autor djela, Dušan Zečević, smjestio je u rubriku Posebno okrutni zločini. Uz tu me je, između ostalih, posebno privukla i priča o kosovskom Srbinu Đorđu Martinoviću, priča o navodnom silovanju, koje nikada nije dokazano, ali nikada niti osporeno, a koja je tadašnju Jugoslaviju digla na noge.

Martinović je 1985. godine primljen u bolnicu gdje je ustanovljeno da mu je staklena boca od pola litre prsnula u debelom crijevu u koje je bila prethodno gurnuta. U Beograd su ubrzo zatim pozvani svi istaknutiji forenzičari iz svih krajeva Jugoslavije, a koji su trebali ustanoviti slijed događaja i objasniti što se dogodilo: da li se Martinović samozadovoljavao ili su ga silovali kosovski Albanci.

Slučaj Martinović sam navela jer oba zločina o kojima Zečević piše, kojih se, zapravo, prisjeća, spadaju u rubriku posebno okrutnih zločina i u knjizi su smješteni jedan iza drugog. Baš zbog toga do izražaja dolazi bitna diskrepancija: jedna puknuta flaša – i čitava je Jugoslavija na nogama. Skoro dvadeset silovanih žena i – ništa! Prečac time prestaje biti problem pješačenja i postaje problem vještačenja. Sva su pojedinačna silovanja u prvom slučaju ostala – pojedinačna: zaštita silovanih žena nije postala pitanje nacionalne sigurnosti.

Postoji, naravno, razlog zbog kojeg je silovanje žena depolitizirano (osim ako je riječ o ratnom zločinu) – tako se lakše manipulira ženinim kretanjem. Osporavanje njezine slobode kretanja uvijek može biti predstavljeno kao briga za njezinu osobnu sigurnost: žena ne bi trebala noću hodati sama jer je neko može napasti i silovati. Dakle, žena treba biti u pratnji, ili još bolje – ne ići nikuda. Pogotovo ne prečacima koji joj daju posebnu slobodu i prostor za kretanje koje je nemoguće pratiti i nadgledati. Još gora je, međutim, posljedica te depolitizacije – krivnja žene. Sve dok se pitanje slobode kretanja žena drži izvan politike, ženino hodanje noću, sumnjivim puteljcima – bit će i ostati pitanje morala. Pitanje koje se zbog toga najčešće postavlja nije: kako zaštiti žene i njihovu slobodu kretanja, već – zašto je išla u to doba noći sama, tim putem?

Slobodno kretanje žene desetljećima je smatrano simbolom njezine seksualne devijacije: osporavanjem slobode kretanja pokušala se, kako u svojoj knjizi Lutalaštvo, povijest hodanja objašnjava Rebecca Solnit, kontrolirati ženina seksualnost. Nakon što se dekriminalizirala gradska šetnja žena (prije toga su sve žene koje bi se same zatekle na cesti u „neprimjereno“ doba dana, smatrane prostitutkama i odvođene u zatvor, čak i ako se prostitucijom nisu bavile) – strah od nasilja i zlostavljanja je ostao. Taj strah poništava svaku ugodu noćne šetnje ili radost korištenja puteljaka i prigradskih prečaca. Istovremeno, društvo i dalje stigmatizira one žene koje se odvaže hodati same noću.

U trenutku u kojem sam htjela odustati od pisanja ovog teksta, upravo zbog vlastite ambivalentnosti prema ideji prečaca i prema onome što on u mojoj svakodnevnici znači, u Tuzli (gdje sam tada boravila) su se dogodila dva silovanja. U razmaku od par dana, dvije su studentice bile grupno silovane uz prijetnju oružjem. Išle su prečicom, doma. Od trenutka u kojem se o tome počelo pričati u medijima, pa do mog povratka u Zagreb – nisam više nikuda mogla ići, a da tata nije po mene dolazio kolima ili da me, svojim automobilom, pred ulazna vrata nije dovozila prijateljica. Imam dvadeset i osam godina, a u tih petnaest dana o svom kretanju više nisam imala slobodu odlučivati sama. Teško je opisati nelagodu te situacije.

Posve je, nadam se, jasno zbog čega ne mogu veličati prečace, čak i kada bih to htjela. Žene si najčešće ne mogu priuštiti taj luksuz da stanu i pogledaju oko sebe jer bi, koliko god to nekome nestvarno zvučalo, mogle dobiti šakom po glavi. Predviđam, stoga, da će fascinacija puteljcima, skrivenim između gradskih grmova i šipražja, ostati do daljnjeg muška zanimacija jer pjesnička sloboda traži slobodu kretanja, a nju žene ni u dvadeset prvom stoljeću – nemaju.