23. 12. 2012.

Članska karta

Sredinom decembra meseca, Adam Lanza je upao u osnovnu školu u Konektikatu, SAD i ubio 26 osoba, od toga dvadesetoro dece uzrasta od 5 do 10 godina, pre nego što je ubio sebe. Među reakcijama na ovaj zločin našao se određeni broj ljudi koji su odlučili da je vreme da se postavi sledeće pitanje: zašto u SADu masovna ubistva spadaju u zločine koje skoro isključivo vrše mladi beli muškarci iz srednje ili više srednje klase. Džejms Livingston navodi:
II
[...] Postavimo očigledno pitanje. Zašto ovi mladi, beli muškarci koje rutinski opisujemo kao lude - izuzetke od pravila civilizovanog ponašanja i moralnog izbora - uvek prate isti scenario? Ako je svaki ubica toliko devijantan, toliko neobjašnjiv, toliko izuzetan, zašto se apokaliptični završetak nikad ne menja?
Odgovor je prilično očigledan. Zato što američka kultura čini ovaj scenario - protiv samoubistva, izgnanstva, zatvora ili zaborava - ne samo spremnim već i mogućim, ostvarivim, i zadovoljavajućim. Polu-automatskim može da se kaže.
A to je najjasnije belim mladićima koji žele da ubijaju druge bele ljudi koristeći napredna oružja. Njihovi apokaliptični završeci čine njihova duboko privatna stanja agonije i mentalne bolesti izuzetno javnim. Ovi revolveraši ne razumeju svoju misiju na taj način, ali nam ipak govore da, kada pored sopstvenog života uzimaju i živote nevinih žrtvi - kada se ponašaju kao teroristi bez političkog cilja, predstavljaju nešto izvan sopstvenih života i porodica. Oni su nemi simptomi u potrazi za društvenim oboljenjem, kulturnom dijagnozom i političkim lekom. 
Adam Lanza se za svoj prvi revolveraški obračun obukao za ulogu čoveka bez poziva: sve crno, sve vojnički. Nosio je Kevlar prsluk, zalepio je dodatne šaržere za svoje oružje, kretao se i ubijao sistematski; u svom pozorištu rata, u osnovnoj školi, bio je spreman za sve. Znao je kako će umreti tog dana - znao je da će specijalne jedinice stići uskoro nakon što počne da puca - ali nije znao tačno kada. Bio je naoružan protiv svog straha, i bio je očajan da se to zna.  
III
Vilijem Džejms je predvideo njegov dolazak još 1910. U protestantskoj kulturi koja je definisala muškost i karakter kao rezultat pravog rada - poziv - šta će se destiti, pitao se on, kada takav rad postane nedostižan, ako ne i apsolutno nedostupan? Da li bi muškost preživela? Ili bi u tom slučaju rat postao glavno sredstvo rehabilitacije "muških vrednosti"? 
[...]
[...] Od najranijeg doba, dečaci uče da nasilje ne samo da je prihvatljiv oblik razrešenja konflikata, već da je to oblik razrešenja konflikata kome se ljudi dive. Međutim uverenje da je nasilje inherentno muška karakteristika nije tačno. Mnogi dečaci ne nose oružje, i najveći broj ne ubija: zar oni nisu dečaci? Dečaci to uče.
To uče od svojih očeva, to uče iz medija koji glorifikuju nasilje, od sportskih junaka koji čine krivična dela i potpisuju unosne ugovore, iz kulture koja je zasićena slikama herojskog i iskupljujućeg nasilja. To uče jedni od drugih. 
[...]
A gde se može naći ta poruka o nasilju koje je nužno sastavni deo muškosti? Na primer, može se naći u reklami za oružje koje je Adam Lanza koristio:


Poruka da je muškost usko vezana i zavisna od nasilja dominira ovim društvom. Ta poruka ostavlja dečake i mladiće nesigurnim, uplašenim, večito željnim da se dokažu - a ako je upotreba oružja način na koji se zarađuje karta muškosti, kako ova reklama nagoveštava, onda to postaje širi društveni problem. Nesigurnost, uplašenost i želja za dokazivanjem moraju da naiđu na razumevanje, na podršku, na pružanje više mogućnosti, a ne na ponižavanje, osudu i vraćanje na modele muškosti koji već više od sto godina ne odgovaraju ljudima kojima se nameću. 

Broj komentara: 6:

  1. Marko Bojković24. 12. 2012. 17:05

    OK, got the point, ali kako bi trebalo da izgledaju ti neki novi, drugačiji, modeli muškosti, koji bi zamenili ove sadašnje, nasilne (sa različitim "over-conformists to norms of masculinity that prescribe violence as a solution" tipa Adam Lanza), ili u najboljem slučaju "kulturno mangupske" (by Miloš Vasić); šta je to što bi trebalo da zameni ove "modele muškosti koji već više od sto godina ne odgovaraju ljudima kojima se nameću"?

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Možda neki model koji ne nudi samo jedno? Jer ovaj postojeći nudi samo nasilje i agresivnost (iskazane na različite načine). Možda model koji dozvoljava dečacima da iskazuju osećanja, a ne da ih drže za sebe dok ne mogu da izdrže više pa onda eksplodiraju?

      Izbriši
    2. Marko Bojković25. 12. 2012. 17:10

      Jedna moja daljnja rođaka odgaja svog sina baš po tom modelu o kakvom govoriš: ohrabruje ga da iskaže, prepozna, imenuje svoja osećanja; takođe, nikada ne upotrebljava batine kao vaspitno sredstvo, već samo razgovor i puno, puno, ljubavi. Naravno, treba li uopšte i da napominjem da je opšti konsenzus u njenoj užoj familiji da je mali, well, peder...

      Izbriši
    3. I? Ne razumem baš poentu ove priče...

      Izbriši
    4. Marko Bojković26. 12. 2012. 17:42

      Poenta je da sredina ne gleda baš najblagonaklonije na taj novi model, a većina ljudi, i roditelja, su konformisti. Tako da se bojim da će "još dosta vode proteći Savom i Dunavom" dok takav model ne bude nešto samorazumljivo i opšteprihvaćeno.

      Izbriši
    5. Niko to ne spori, ali opet ne vidim poentu priče. Svet se menja i dosta se promenio od vremena kada je agresivnost i ne pokazivanje osećanja bilo neophodno za preživljavanje. Postoje ljudi koji se tome odupiru, a postoje i ljudi koji shvataju da se svet menja, hteli mi to ili ne, i shvataju da je to promena na bolje. Vremenom će ovih koji se odupiru biti sve manje, i tome može da se doprinese na različite načine. Pr svega, ne podržavati trenutno dominantne modele vaspitavanja dečaka koji ih ostavljaju emocionalno nespremnim za život a podržavati one koji im se odupiru.

      Izbriši

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...