14. 04. 2011.

U našem selu toga nema

„Kroz vesele tonove muzike i narodnih običaja, na videlo će isplivati skrivene porodične tajne pa će se mnogi od junaka naći pred važnim životnim odlukama i prekretnicama.“

Čega sve u tome selu nema
Ovim rečima je najavljena 22-ga epizoda serije Moj rođak sa sela, emitovana 2. januara 2011. U jeku venčanja, jedna od skrivenih porodičnih tajni koja je izašla na videlo je da je jedan od glavnih protagonista serije prevario svoju ženu. Serija prati tri generacije jedne porodice. Tu je deda, predstavnik najstarije generacije, strog ali pravičan, što bi se reklo. Predstavnici srednje genracije su sin, seoski švaler, i rođak, prevremeno penzionisani vojnik. Najmlađa generacija je oličena u unuku. Deda, sin i unuk su oženjeni, rođak se ženi u epizodi o kojoj će biti reči. Sva tri braka imaju nekih specifičnosti. Deda živi rastavljen od supruge, ona u gradu, on na selu; sin živi sa suprugom, ali ga to ne sprečava da pored toga juri (a često i stigne) sve žene na koje naiđe; unuk, prateći primer svog oca prevari svoju ženu.

Unukovo neverstvo izlazi na videlo kada se njegova ljubavnica pojavi na svadbi, a žena se na to glasno usprotivi. Deda, glava porodice, odvodi snaju u stranu i opali joj šamar uz reči „Nećeš da kvariš svadbu moga sinovca." I taj šamar je označio kraj rasprave i kraj epizode.

Najbolje namere

Nasilje nad ženama nije nova, ali je prilično mlada tema u Srbiji. Za sada je broj objavljenih statistika i istraživanja daleko veći od broja objavljenih stručnih i odgovornih tekstova koji se temom bave na rodno senzitivan način. Sa druge strane, zbog sveprisutnosti teme usled donošenja zakona, izmena zakona, otvaranja sigurnih kuća, kao i zbog mogućnosti da povećaju tiraž novina (vesti koje sadrže nasilje u porodici imaju potencjal da budu senzacionalne), broj nestručnih i neodgovornih tekstova na temu nasilja u porodici i nad ženama je izuzetno veliki.

Tri dana nakon emitovanja epizode serije Moj rođak sa sela u kome je žena dobila šamar zato što se usudila da se usprotivi patrijarhalnom poretku u svom selu (malo više o tome kasnije), Politika objavljuje tekst pod naslovom „Dobre namere.“ Iako je njen tekst naslovljen „Dobre namere“, i ja verujem da ih autorka ima, na žalost usled njenog nepoznavanja materije kojom želi da se bavi, rezultat je jedan neodgovoran tekst koji može naneti više štete nego koristi.

Autorka zanemaruje, ili nije svesna, značaja odnosa moći u braku, u vezama, i cekolupnom društvu, te stoga piše:
I šturi podaci koji su na raspolaganju ukazuju da se do nekoliko miliona žena žrtava nasilja u Srbiji dolazi tako što se pod „nasiljem” broji i emotivno ili psihičko nasilje – uvrede, omalovažavanje, uskraćivanje ljubavi, kritikovanje seksualnih radnji i sl. Sve ovo su bez sumnje pojave koje svako želi da doživi što je moguće ređe, ali one su neiskorenjiv deo ljudskih odnosa i ni izbliza nisu rezervisane samo za jedan pol. Iako se nasilje u porodici izjednačava sa nasiljem nad ženama, to ima smisla samo ako se reč „nasilje” koristi u uobičajenom smislu reči. Čim se krene sa proširivanjem pojma nasilja na sve neprijatne pojave, stvari postaju daleko „ravnopravnije” – studije koje se bave problemima muškarca po pravilu nalaze da veliki broj žena u nekoj tački porodičnog života omalovažava muškarce, raspolaže njihovim platama i ucenjuje ih decom, hranom, razvodom i seksom.
Ako pogledamo istorijat odnosa ovog društva prema ženama, dolazi se do sledećeg podatka. U Srbiji žene pravo glasa imaju od 1945 godine, dakle ne ni punih sto godina. Do tada, o budućnosti društva u kome će između ostalih živeti i žene, u potpunosti je odlučivao muškarac. U takvom, društvu koje žene ne priznaje kao punopravne učesnike u društvenom životu ni punih 100 godina, moć za ucenjivanje teško da može da se nađe na strani žena. Disbalans moći u društvu, u korist muškaraca, je primetan i danas, u zastupljenosti na funkcijama moći. Studije koje navodi autorka o nasilju nad muškarcima u porodici pretpostavljaju da je odnos moći u društvu izjednačen proglašenjem rodne ravnopravnosti, te su samim time izjednačene i mogućnosti oba pola da tom moći raspolažu. Svest ljudi o društvenom poretku koji je bio dominantan vekovima ne može se promeniti zakonskom odredbom, to je samo prvi korak.

Mit o naučnom radu
Takav rodno nesenzitivan odnos prema statistikama i istraživanjima u vezi sa nasiljem u porodici često dovodi do prebacivanja krivice na žrtvu. A kada takva slobodna tumačenja statistika postanu prihvatljiva u javnom govoru može se doći i do kvazi-naučnih radova kao što je, na primer, „Mit o patrijarhatu“ Vladislava Đorđevića (koga sam već pominjala). U intervjuu objavljenom u Politici marta meseca prošle godine, Vladislav Đorđević tvrdi da diskriminacija žena ne samo da ne postoji, već je priča o tome u stvari maska za daleko rašireniju diskriminaciju muškaraca.

Kada se dotakne nasilja nad ženama, u tekstu objavljenom na desničarskom sajtu Vidovdan, novembra 2010 godine, Đorđević navodi sledeće:
Žrtve nаsiljа su mnogo češće muškаrci nego ženа. „Nаcionаlnа strаtegijа” аpostrofirа problem nаsiljа nаd ženаmа. Nаrаvno dа se trebа boriti protiv svаkog nаsiljа, pа i premа ženаmа. Ali činjenicа je dа nаsilje nаd ženаmа konstituiše mаnje od 20% svih obilikа nаsiljа. Više od 80% svih oblikа nаsiljа počini se nаd muškаrcimа. Drugim rečimа, nаsilje nаd muškаrcimа je 5 putа češće nego nаsilje nаd ženаmа. Premа tome, bilo bi mnogo primerenije dа „Nаcionаlnа strаtegijа” аpostrofirа problem nаsiljа nаd muškаrcimа, а ne nаd ženаmа!
Ono što Vladislav Đorđević zanemaruje je da su muškarci žrtve nasilja koje čine drugi muškarci, a samo u izuzetnim slučajevima su žrtve nasilja koje čine žene. Sa druge strane, žene su skoro isključivo žrtve nasilja koje čine muškarci.

Na sličan način, Željka Buturović dolazi do zaključka da je statistika po kojoj je u Srbiji 54% žena iskusilo porodično nasilje preteran. "Prošle godine u Srbiji je ubijena trideset jedna žena, što je svakako strašan broj, ali za nekoliko miliona manja od navedenog broja žrtava nasilja..." navodi autorka.

Pola-pola

Da žene ne drže ekskluzivno pravo na rodnu ravnopravnost, i da je došlo vreme da se brane prava muškaraca, do skoro je moglo da se čuje samo od intelektualaca sa Zapada (jedna od njih je i Kristina Hof Samers koju Željka Buturović navodi u svom tekstu). Ti povici se čuju iz zemalja gde su prve sigurne kuće za žene otvarane 70tih godina XX veka, iz zemalja gde je porodično nasilje zakonski regulisano 80tih godina XX veka, tako da se tamo već može govoriti o celoj generaciji koja je odgajana u duhu borbe za prava žena. Nasuprot tome, u Srbiji je porodično nasilje zakonom regulisano tek 2002 godine, a termin "nasilje" je proširen 2005 godine.

Međutim, bez obzira na činjenicu što dete koje u Srbiji raste u duhu zakonske zaštite žena od porodičnog nasilja tek što je krenulo u osnovnu školu, i kod nas se mogu čuti ovakvi pozivi na zaštitu ugroženih muškaraca. Tako je 2009 godine, u okviru autorske emisije Ključ emitovane 15 maja na RTS-u postavljeno pitanje „Da li smo, boreći se za rodnu ravnopravnost, malo zaboravili na muški pol?“ U emisiji se između ostalog moglo čuti da su „u Srbiji muškarci ugrožena bića“, da policija ne reaguje na pozive kada muškarci prijavljuju nasilje u kući, i da se muškarci ređe odlučuju da prijave nasilje, kao i da muškarci u proseku kraće žive i češće pate od stresa.

Zastupajući stav da treba da se poradi na zaštiti muškaraca, Jovana Papan je između ostalog izjavila: “Muškarci imaju manji raspon uloga koje mogu da igraju,“ a to se često može čuti kada se tvrdi da je zaštita muškaraca u današnjem društvu neophodna. Uverenje da ulazak žena u određene sfere i preuzimanje uloga koje su ranije bile rezervisane samo za muškarce ostavlja muškarcima manje izbora upravo ilustruje ono što feminizam tvrdi i protiv čega se bori.

U patrijarhalnom sistemu polne uloge su striktno podeljene, i podeljene su na osnovu bioloških funkcija. U tom sistemu muškarci su privilegovani kao „snažniji“ i „razumniji“. Osim prednosti koje dolaze sa privilegovanim položajem postoje i mane, kao što je očekivanje da muškarac bude snažniji (te je stoga i sramota kada prijavi da ga je žena – kao neko slabiji, pretukla), očekivanje da se bavi odgovornijim pa samim tim i stresnijim zanimanjem i tako dalje.


Feminizam upravo dovodi u pitanje tu striktnu polnu podelu i uvodi pojam roda kao društveno konstruisane kategorije (Džudit Batler). To otvara mogućnosti za izlaženje iz namenjenih (nametnutih) uloga, koje su jednako restriktivne i za žene i za muškarce, iako od njih nemaju jednake koristi. Dakle, borba za poboljšanje položaja muškaraca se već vodi, i vode je feministkinje.

Željka Buturović se u svom tekstu o nasilju dotiče polne podele kada govori o proširivanju pojma nasilja. Ona, kao dokaz za tezu da je proširivanje pojma nasilja štetno, navodi da po novoj definiciji ispada da i žene vrše nasilje, ali to nije suština njenog prigovora. 
Jedan od razloga za to je što se razblaživanjem pojma nasilja pomera fokus sa krivičnog gonjenja na terapeutski pristup problemu, što je direktna posledica pogrešno percipirane rasprostranjenosti fenomena. Ako su velika većina nasilnika obični, razumni ljudi a ne opasni kriminalci, onda se resursi usmeravaju na ono što je za njih primereno – razne radionice, edukacije i dizanje svesti koja će u dominantnoj ulozi uposliti razne društvene radnike. A jednom kad se ukoreni ideja da je nasilje vrsta bolesti ili neznanja a ne kriminal, ona se širi i na po život opasne nasilnike na koje počinje da se gleda kao na žrtve kojima nije potrebna kazna nego, kao i svakome ko se požalio da je ženi zagoreo ručak, lečenje. Iskustvo u mnogim oblastima je pokazalo da iskusne siledžije među prvima shvataju ova pravila igre, i veštim deklamovanjem politički korektnih fraza izbegavaju adekvatne sankcije.
Dakle glavni prigovor Željke Buturović u vezi sa proširivanjem pojma nasilja se ne tiče "rodne ravnopravnosti" u činjenju nasilja. Prigovor je da će se obelodaniti kako nasilje čine "obični, razumni ljudi," a po autorki to će "pomeriti fokus sa krivičnog na terapeutski pristup problemu." Ali, zašto bi? Kriminalac postaje kriminalac tek kada izvrši krivično delo (kriminal), i nakon toga se ne podrazumeva da je osoba koja je izvršila kriminal bolesna i da joj treba lečenje. Ukoliko se utvrdi da je osoba krivično delo (bilo koje vrste) izvršila usled bolesti, šalje se na lečenje; ako pak ne, šalje se u zatvor. I da li Željka Buturović zaista smatra da nasilje u porodici vrše samo "kriminalci," ili pak na drugi način obeleženi ljudi, monstrumi?

Ta tvrdnja najviše odaje Željku Buturović, i tu je najprimetnije njeno nepoznavanje materije. Nasilje u porodici i nasilje nad ženama nema veze sa običnošću, razumnošću ili pak bolešću aktera. Ono ima veze sa imanjem i nemanjem moći.  

Javna tišina

Vratimo se sada seriji „Moj rođak sa sela“. Ono što je tamo prikazano je obračunavanje sa buntovnim detetom tipično za patrijarhalnu porodicu. Apsolutno je nebitno protiv čega se to dete (ponavljam dete iako je u pitanju udata žena, jer odnos dede prema njoj najviše podseća na odnos starijeg prema nerazumnom detetu) buni. Bunt se jednostavno ne toleriše, i često se, ako nije moguće drugačije, izbije iz deteta. U ovom slučaju to je bio bunt protiv neverstva supruga. Iako se u ranijim epizodama moglo videti da deda na neverstvo svog sina, a i unuka, ne gleda blagonaklono, on ga takođe i ne osuđuje. Verovatno jer je muško neverstvo u pitanju, pa se malo vrdanja sa strane i očekuje. S druge strane, govoriti o tom neverstvu, osuditi ga javno, je apsolutno neprihvatljivo.

U narednoj epizodi, šamar se ne pominje, još manje osuđuje, neverstvo je oprošteno, i selo, puno „običnih, razumnih ljudi,“ nastavlja svoj miran život.

2 komentara:

  1. Zakacih na Raletov FB nesto za tebe, a evo i linka koji sam tamo pokupio...

    http://www.youtube.com/watch?v=HeHUQAnzpF0&feature=player_embedded

    OdgovoriIzbriši

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...