27. 04. 2011.

Kafana kod RTS-a [II deo]

[Nastavak post-a Kafana kod RTS-a I deo]


„Dobra stara vremena“ 

Mandić nas uvodi i u drugu problematiku. Nadovezujući se na priču Petra Bokuna o problemu koji je proizišao iz gubitka velikog broja mladića u I svetskom ratu, on daje, iznenađujuće tačnu izjavu o tome kako ljubav, u to vreme, nije bila bitna za brak. Pričom Petra Bokuna, koja je nekim čudom uspela da se završi edipovim kompleksom, nećemo se baviti ovde. Ali šta će zastupnik teze da su sve žene sponzoruše zaključiti o vremenu u kome ljubav nije bila neophodna za brakove? Da je bilo bolje, naravno.

Petar Bokun, edipovac

Boljitak se ogledao u tome što su bračni partneri, budući da su se zajedno našli u nezavidnoj situaciji, primorani da do kraja života ostanu sa osobom koju u tom trenutku i ne poznaju, zajedno gradili nešto. Takvi parovi su ostajali zajedno "zbog neverovatnog pritiska sredine" (njegove reči), a svi znaju da je pritisak sredine neophodan za srećan i dugovečan život. Zar ne? Možda ipak ne.

Da bi pojasnio svoju tvrdnju, Mandić navodi primer iz struke - film autorke sa Kolumbija univerziteta. Ali da ne prepričavam, evo kako Aleksandar Mandić to izlaže:
Ima jedan film koji je snimljen na Kolumbija univerzitetu, jedna naša žena je otišla u Crnu Goru i snimala film sa ženama starijim od 90 godina. To je bilo pre desetak godina. I baš ih, u skladu sa ovom manijom, muško-ženskih studija, znaš ove gluposti, onda je ona napravila film sa tim ženama i tu imaš apsolutno… uzela je na primer dvadesetak žena. One su sve u odličnom stanju, sve odlično govore, zdrave, još uvek rade, aktivne, mozak im radi odlično. I, one upravo pričaju ovu priču koju sam rekao, one su privedene. Muž je uopšte gledao kao stvar, nije se tome ni obraćao, to je bilo… katastrofa sa gledišta današnjeg. Interesantno je da nijedna od tih žena ne kaže kad je pita ova da li bi nešto menjala da može ponovo da se rodi, one vide, one imaju praunučiće oko njih gomila sveta, nijedna ne kaže da bi. I one opisuju tu situaciju u kojoj taj svoj život grade i ne samo ljubav da izgrade nego grade i ne samo decu nego i tu svoju imovinu i tu svoje imanje i unapređuju svoj život, i one su sve zadovoljne i srećne ja ni ne preporučujem to kao recept, ali interesantna priča. Nešto od toga bi možda mogli da naučimo, možda na početku nije sve u redu, ali ako se zaista u to dosta investira i ako obe strane zaista se potrude, može da bude nešto od toga.
Da krenemo od početka. Opisujući Crnogorke reditelj kaže „one su u odličnom stanju.“ Valjda vođen primerom njihovih muževa koji su ih tretirali kao stvar, mašinu koja obrađuje polje i rađa decu, pa tako i on. Prešla dosta kilometara, ali još uvek odlično radi.

Aleksandar Mandić, ljubitelj dobro očuvanih mašina
Zatim, iako imaju primer generacija koje žive sasvim drugačijim životom, one ne bi svoj život, taj u kome ih muž tretira kao stvar, menjale nizašta. Kada je reditelj krenuo sa filmovima, da navedem i ja jedan. Film se zove Đavolje igralište (Devil’s playground), takođe dokumentarac, i bavi se amiškim običajem da tinejdžere, u šesnaestoj godini, pre krštenja, šalju u spoljni svet. Naime, Amiši su anabaptisti, i pre no što se mladi Amiši odluče da li će se krstiti ili ne, dozvoljeno im je da, bez ikakvih posledica po status u (amiškom) društvu iskuse sve što spoljašnji svet nudi. Dakle, Amišima tinejdžerima je dozvoljeno da probaju sve, cigarete, seks, droge, alkohol, video igrice, moderno oblačenje, gledanje televizije, sve što vole mladi. Koji bi se tinejdžer vratio u svet oskudnosti, svet skromnog oblačenja i poslušnosti? Po podacima do kojih je došla rediteljka Lusi Voker (Lucy Walker) 90% njih. (Slavoj Žižek se takođe bavio time.)

Reditelj Mandić bi iz ovoga zaključio da skroman život zadovoljava sve potrebe amiških tinejdžera i da se oni zato vraćaju. I zato što su tamo srećni. A da nije objašnjenje ipak malo logičnije? Oni su, kao i Crnogorke o kojima on govori, ceo život proveli u tom društvu. Sve njihove veze su sa tim i takvim društvom. Sve što znaju o životu, naučili su u tom i takvom društvu. To što su imali prilike da probaju ili vide drugačiji način života ne može dovesti u pitanje ono što „znaju“ (odnosno čemu su učeni, ali pojam o pravilnom načinu života je duboko internalizovan i teško je uvideti da je učen) celog života.

Aleksandar Mandić pominje imovinu koju su Crnogorke sticale. Da li ovo treba komentarisati? Ako je žena tretirana kao stvar, kako se može sa bilo kakvom ozbiljnošću tvrditi da je imala ista prava (posedovanje imovine) kao i čovek (muškarac)?

I za kraj, Aleksandar Mandić poručuje da naučimo nešto iz života srećnih i zadovoljnih devedesetogodišnjih Crnogorki. Kaže on, ne mora na početku braka da postoji ljubav, ali ako „se obe strane zaista potrude, može da bude nešto od toga.“ Muž se trudi time što ženu tretira kao nešto čemu se i ne obraća. Dakle, nedostatak osnovne komunikacije je temelj svakog dugovečnog i srećnog braka. Možda ipak ne.

~~~

Ovo su samo dva primera iz ovog izdanja Da, možda, ne. Gospoda koja bi trebalo da su deo naše intelektualne elite nisu našla za shodno da na trenutak zanemare svoj ego i da, bez obzira na nesrećno postavljenu temu, probaju da odgovore najbolje što mogu. Umesto toga, gospoda su se (osim Mihajla Pantića) ponašala kao u kafani, pa su i govorili kao u kafani. Prosipanjem opštih mesta i stereotipa. Da je bilo rakije, možda bi se i začulo „u dobra stara vremena, mog’o si ženu da disciplinuješ kako si hteo, sad moraš čak i da razgovaraš sa njom. Strašno. Što je nekad bilo dobro.“

Vreme je za smisleniju uređivačku politiku
javnog servisa
Da li treba da se podsetimo da se takvi razgovori vode na RTS-u, nacionalnoj televiziji, televiziji svih građana (građanki?) Srbije, televiziji koju mi plaćamo? Ovo izdanje Da, možda, ne ne izlazi iz norme RTS-a. Propagiranje ugovornih brakova (boljih, jer se u njima rađaju deca, po tvrdnji Zorana Milivojevića) u Da, možda, ne, zatim 48 sati svadba, propagiranje višedetnih porodica u Vreme je za bebe; RTS sve više zvuči kao ona svekrva iz 'starih dobrih vremena' koju opisuje Jovo Toševski. Da li će RTS svoj sledeći veliki projekat nazvati Rađaj dete ili marš iz Srbije, bre!, ostaje da se vidi.

1 komentar:

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...